Sinoć se u Zagrebu dogodilo nešto što su mnogi mislili da je praktički nemoguće, pravo malo čudo: Neutral Milk Hotel, bend koji zadnjih petnaestak godina nije postojao, osim u sjećanjima i srcima indie zajednice, održao je koncert u krcatoj Tvornici.
Kako to ponekad s bendovima, a i ljudima biva, dogodi se da ih se počne istinski cijeniti tek kad više ne postoje. Tako su i Neutral Milk Hotel u široj javnosti stekli kultni status tek u ovom periodu kreativnog vakuuma, a uz tu kultnost su rasle i fame, kako to obično ide, pa su se raspredale i razne priče koje su pokušavale objasniti misterioznu odluku Jeffa Manguma da upokoji svoj bend na nekakvom vrhuncu karijere, s malenim opusom iza sebe. Tako je jedna od glavnih demistifikacija bila da je čovjek naprosto poludio radeći sve one svoje prekrasne depresivne pjesme, da se negdje u nekom od svojih snova, iz kojih je po vlastitom priznanju crpio nadahnuće, susreo s Anom Frank, svojom muzom na albumu “In the Aeroplane over the Sea”, koja ga je uhvatila za ruku i odvukla u svoju tugu i nekreativno ništavilo. Bez obzira na to koliko ima istine u ovakvim pričama, mora se priznati da fanovima nije nedostajalo maštovitosti u poetskim konstrukcijama misteriozne pozadine raspada benda koju nisu htjeli prihvatiti. Ludilo uvijek zvuči nekako uzvišenije kad je u posjedu poslovično neurasteničnih umjetnika.
Zagrebački koncert najavljen je bio već u studenom prošle godine i bilo je zabavno gledati prijatelje kako se natječu tko će prvi kupiti kartu za ovaj spektakl koji se već pola godine prije samog održavanja počeo tretirati kao koncert godine. Divno je promatrati kako su ljubav i idolopoklonstvo sposobni stvoriti neviđeni hype.
A kako hype uzročno-posljedično stvara i očekivanja, u Tvornicu sam se uputila očekujući da će me dečki izuti iz cipelica, na isti način na koji su me znali razdragati u onoj post high-school fazi u kojoj sam ih otkrila.
Malo me je stoga razočaralo zatečeno stanje, iako sa samim bendom to nema puno veze; naime, unatoč neospornoj činjenici da Neutral Milk Hotel, sačinjen redom od multi-instrumentalista, proizvodi nevjerojatnu paletu zvukova, melodičnih i kakofoničnih, od kojih neki vade utrobu, dok drugi istovremeno tjeraju da se pokreneš u radosnom plesu, razglas je sinoć u Tvornici bio neprimjeren onome što je trebao podastrijeti. Na trenutke se činilo kao da je Tvornica premalen prostor da obuhvati sav taj zvuk, a na trenutke kao da je u pitanju slab i prenabrijan razglas koji ne može podnijeti toliku raskoš zvuka. Šetala sam se po Tvornici tražeći najbolju točku, ali nisam ju pronašla, pa sam odustala i prepustila se atmosferi koja je, unatoč svemu, bila predivna. Ljudi su bili razdragani već zbog same činjenice što uopće gledaju ta mitološka indie bića pred sobom, u vlastitom gradu, pa se nitko nije pretjerano bavio analiziranjem zvuka. Odobravanja i onaj prekrasan huk pune dvorane razdragali su i sam bend koji, iako nije pretjerano komunicirao s publikom, nije propustio izraziti zahvalnost divnoj publici u nekoliko navrata svog jednoiposatnog nastupa.
Dečki su na cijeloj turneji strogo zabranili da ih se snima i fotografira, stvorivši time još jednu famu misterioznosti oko sebe, pa su uokolo kruzali redari budno prateći tko drži telefon u ruci. Kad su stali na stejdž, skoro sam se onesvijestila od šoka: godine su učinile svoje i preda mnom na stejdžu nisu stajali oni slatki dečkići, već neka mješavina obraslih lumberjackova i vrtnih patuljaka na tajnom zadatku. Jedino po čemu se nepogrešivo moglo prepoznati Manguma bio je onaj njegov prepoznatljivi, sonorni vokal čijim se mogućnostima jučer prilično razmetao, a čija je reskost probijala bubnjiće (ali na dobar način), putovala do srčane čakre pa iz nje dalje negdje do centra za sjećanje gdje su se oslobađali filmovi iz vlastite mi mladosti upravo s njihovim soundtrackom u pozadini.
Na licima razdragane publike zabavljene singalonganjem primijetila sam da se i njima događa nešto slično. Bilo je nekoliko zaista dirljivih momenata, poput solo akustične izvedbe “Two-Headed Boy” kojoj se na kraju pridružio i ostatak benda i koja je s bogatim brassom eksplodirala u veličanstvenu rapsodiju nakon koje sam ostala suznih očiju. Sličan trenutak se dogodio i na “Oh Comely”. Ježenje od gave do pete.
Dio koncerta sam, priznajem, prežmirila u vlastitim reminiscencijama, pa nisam stigla poloviti tko svira što, tko je zadužen za gudanje po bendžu, tko i čime prozivodi ono uznemirujuće hučanje i koliko se tu uopće instrumenata izvrtjelo. Na trenutke sam imala osjećaj da sam na koncertu neke čudne mješavine Calexica i Gustafa, toliko su mi neobični bili mjestimično. Na trenutke sam stajala s prstom u uhu da ne poludim od psihodelične kakofonije (koja bi možda, da je razglas bio bolji, zvučala manje uznemirujuće). Ali, u konačnici, sve to skupa zapravo nije ni važno. Koncert je bio divan, a zagrebačka je publika jučer imala čast prisustvovali komadiću povijesti i čuti bend koji je sam sebe odavno otpisao. Sinoć nam je Neutral Milk Hotel poklonio koncert zbog kakvog ponekad čovjek osjeti radost što živi u ovome gradu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
