Naš stručnjak za žestoki zvuk poslušao je novi uradak slavnih Finaca Children of Bodom i jako je ljut. Pročitajte zašto.
U devedesetima su radili pustoš po Europi i svijetu turnejama s bendovima poput Immortala i Marduka, a danas? Danas ne bi iznenadilo da imaju turneju s Katy Perry! Novi Children of Bodom (COB, Finska) uradak pušten je s lanca, ali ovog puta čak niti miš nije izašao iz brda koja se tresu.
O ukusima neću, ali ovo jedva da i je neki spoj njihove stare slave i žanra (melodic, ne želim reći, death/power metal). Zvuk gitara im je nepodnošljivo visok, svi rifovi zvuče plastično, a daju ih na kapaljku. Ne, ovo nije „Something Wild“, nije niti „Hatebreeder“, a niti po nekima najbolji „Follow the Reaper“. Ovo je veće izdrkavanje nego ikad, što se COB-a tiče. Na prethodnom albumu „Blooddrunk“ barem su bili žešći, usmjereniji.
Tu melodije nema, to je puko tehniciranje. Nema ničeg što bi zaintrigiralo uho, nema usmjerene energije. Stvari „Shovel Knockout“ i „Was It Worth It“ još su možda i slušljive (jedva), no bilo bi pretjerivanje reći kako bilo koja stvar izvlači taj album. Iz čega? Nema tu ničega. Jedan je bio „Something Wild“, nažalost. No, eto što se događa s bendovima koji za svoj prvi LP ispucaju sve najbolje što imaju pa onda odrađuju svoj talent.
O tekstovima da i ne govorim, majko mila. Slijede prva dva stiha s nekoliko stvari. „Let me get this one flat out straight, illuminate please it’s not too late“, „Hundred killers after you, what the hell you gonna do?“, „Hey there, I think I know you, what was it you’re contending to do?“…. Mislim da je slika jasna.
Evo stihova koje je pisao jedan domaći anonimus, ali mogu uz bok ovome, ako ne i bolje. „The world is piece of shit and I don’t like it“, „Endless fight in your head, while you’re fucking in your bed“, „Can I run from my sins, they follow me or so it seems“ i za kraj moj omiljeni „U ranu zoru da, jebo sam ti majku ja“. Ovi stihovi su stvarni, a razlika između njih i COB-ovih je što su ove potonje pisali adolescenti, poznavaoci će znati. Case closed što se lirike tiče.
Sve u svemu, želite li slušati power metal, pređite na power metal, a želite li slušati dobar melodic death, vratite se malo u prošlost. A za one kojima je COB vrh vrhova, svaka Vam jebena čast! Postoji razlika između fanova i fanatika. Otkrijte je.
Za kraj nešto tehničkih podataka. Album „Relentless Reckless Forever“ nije predug (pozitivna stvar u čitavoj priči) i traje odmjerenih 39 minuta i nešto siće. Krasi ga deset stvari, a još jedna tehnički pozitivna stvar je što im niti jedna nije duža od pet minuta.
Umjesto kraja bih samo rekao sljedeće, dečki it COB-a su aterirali ravno do dna, a znate kako ide naš slogan? Hehehehehe…
Ocjena: 4/10
(Spinefarm/Universal Music, 2011.)