Fascinacija Drakulom, vampirima i ostalim bićima noći, koja se hrane ljudskom krvlju i opće s putenim djevojkama pod svjetlom mjesečine, nikada mi nije bila sasvim jasna. Jest da se radi o zanimljivoj temi koja ispod svoje horor-fantasy površine krije mnoga druga, dublja primordijalna ljudska osjećanja, ali kada si pročitao jednu knjigu na tu temu ili pogledao jednu kvalitetnu ekranizaciju… postoji li uistinu potreba da se ona razvlači doslovno stotinama godina?
Uz “Nosferatua” i Coppolina “Draculu” o ovom se liku uistinu nema što više reći te je on u svom izvornom obliku gotovo u potpunosti islužen. Zato hollywoodski producenti i scenaristi pokušavaju ‘reinventati’ lik i djelo besmrtnog krvopije, što se posljednji put (u visokobudžetnoj varijanti) dogodilo prije 14 godina s očajnim “Dracula 2000”, čiji su slabašni rezultati i očajne kritike jasno pokazale što publika misli o ovom junaku noći. I dok se u tom filmu igralo na kartu vampira u modernom svijetu, “Drakula: Neispričana priča” kreće jednim sasvim drugim smjerom te vraća stvari na sam početak, u vrijeme kada je Vlad Tepeš postao ono zbog čega ga danas toliko dobro poznajemo.
Kraj je 15. stoljeća, a Otomansko carstvo i dalje prijeti osvajanjem Europe. Mladi plemić Vlad Tepeš (Luke Evans) sa svojom obitelji i podanicima živi mirnim životom u malenoj, rumunjskoj kraljevini, njegujući s Otomanima svojevrsno prijateljstvo: plaćanje danka za osiguran mir! No, kada njihov vladar Mehmed (Dominic Cooper) odluči da njegovoj vojsci treba tisuću rumunjskih dječaka, uključujući i Vladovog malodobnog sina Ingerasa (Art Parkinson), dolazi do naglog zahlađenja odnosa i brzo eskalirajućeg sukoba. Vlad, ne znajući što činiti i kako da spasi svoj narod od vrlo brzog i brutalnog uništenja, odlučuje pronaći pomoć u samotnim, opasnim i mističnim planinama, u kojima živi biće tame nevjerojatne snage, Master Vampire (Charles Dance).
Na prvi se pogled ova priča čini kao jako zanimljiv i napet pogled na svijet vampira i Drakule (inače izvedenica obiteljskog amblem Tepeševih, zmaja), ali već na drugi pogled on to nikako nije. Rađen kao svojevrsna mješavina ozbiljnog fiktivno-povijesnog spektakla (slično onome što je Ridley Scott radio u “Gladijatoru”, “Robin Hoodu” i drugim filmovima tog podžanra) i stripovske adaptacije (serijal “300” kao najbolji primjer), “Drakula: Neispričana priča” ne skriva da je eksploatacijski pokušaj stvaranja svojevrsnog univerzuma naseljenog čudovištima, koji bi nizom od nekoliko lakopernih 90-minutnih filmova (planiraju se i vukodlaci, Frankensteinovo čudovište i slično) pokupio što više para na račun mitova i dobro poznatih priča. Iskreno se nadam da u tome neće uspjeti!
Prije svega, izgled samog filma je daleko ispod standarda koji su postavili filmaši poput Petera Jacksona i Ridleya Scotta, pogotovo kada se u obzir uzme da je “Drakula: Neispričana priča” koštao čak 100 milijuna dolara. Fantastični krajolici Sjeverne Irske tako uopće nisu iskorišteni za kvalitetno „slikanje“ atmosfere, već su nakićeni pretjeranim i nepotrebnim CG efektima i umjetnim stripovskim ambijentom, gdje računalno stvoreni dvorac usred velike doline okružene planinama strši kao slon u mravinjaku. Dovoljno je pogledati “Game of Thrones” serijal da se dobije prava slika onoga što se može napraviti s ovakvim eksterijerima u rukama nekoga tko zna što radi.
Na žalost, redatelj Gary Shore nije jedan od takvih ljudi, pošto mu je ovo doslovno prvi dugometražni igrani film. To se itekako vidi jer u njegovoj režiji ne postoji niti jedan originalni element i trenutak, a čak se i njegovo kopiranje drugih autora ne uspijeva približiti originalima. Osim u vizualnom izričaju, velike se rupe vide i u stvaranju atmosfere, držanju pravilnog ritma i tempa te dizanju tenzija, koje bi u ovakvim filmovima uglavnom trebale dolaziti iz dva izvora: horor elemenata samih vampira i masovnih bitaka. Potonje su gotovo nepostojeće i mogle bi se eventualno svrstati u kategoriju „materijala koji ne bi prošao niti kao filler za neki manji sukob u “Gospodar prstenova” trilogiji, a što se tiče vampira… Recimo samo kako je Charles Dance u ulozi prvog, „master“ vampira više komičan i prijetvoran nego ozbiljan i zastrašujuć lik. Dovraga, radi se o svojevrsnoj inkarnaciji same Sotone, kako su ovo mogli zabrljati?!
Naravno, sva nesreća počinje od klimavih temelja, a oni su po običaju u obliku katastrofalnog scenarija. Klišeje je gotovo nemoguće pobrojati, pa bi najlakše bilo jednostavno cijeli film staviti pod isto zvono, a dovoljno je spomenuti samo nekoliko reprezentativnih tropa: pošten i dobroćudan vladar koji je 90 posto svog života proveo nabijajući ljude na kolac, ali eto, to je nekim čudom potpuno nevažno, njegova obitelj koja ga neizmjerno voli i s kojom ima odnos temeljen na opetovanim izjavama bazične afekcije („Ohhh, kako ste mi nedostajali“), idilični život u srednjovjekovnoj rumunjskoj prčiji, sukob s tiraninom koji iz potpuno nepoznatog razloga inzistira da njegova vojska od 600 tisuća ljudi prekine svoj osvajački pohod na velike gradove Europe i fokusira se na već spomenutu prčiju zbog tisuću maloljetnika koji ionako neće biti spremni za borbu barem pet narednih godina te kao šlag na tortu, potpuno iracionalna mržnja tiranina prema „junaku“, iako je sasvim jasno da su do prije doslovno pet minuta bili čak i prijatelji! Znam zašto je ovaj film snimljen (jedini motiv: novac), ali… zašto je ovaj film snimljen?!?!
Kao jedinu donekle svjetlu točku valja izdvojiti Lukea Evansa u naslovnoj ulozi, koji nije briljantan i karizmatičan kao jedan Gary Oldman, ali ima određeni šarm i kvalitetu potrebnu za prikaz mladog Drakule. I inače se radi o vrlo dobrom glumcu, kojem generički i iznimno plitki scenarij jednostavno nije dopustio da se razmaše i pokaže neki širi dijapazon ekspresija i emocija. Pitanje je bi li to uopće išta značilo u ovako lošem filmu, pogotovo jer su mu glumački kolege daleko ispod zadovoljavajuće razine. Ajde, to se još i može očekivati od anonimusa koji popunjavaju sporedne uloge, ali Cooper i Dance bi ipak trebali pokazati daleko više od ovoga…
Iako se pretvara da je nekakav ozbiljan film, ‘Drakula: Neispričana priča“ zapravo predstavlja ono najgore u modernoj kinematografiji: prodavanje muda pod bubrege. Kada idem gledati “Nindža kornjače”, znam da idem gledati četiri mutirane beštije koje uz mnoštvo eksplozija i u totalno nebuloznim situacijama karate pokretima rokaju nedostojne protivnike te to takvim i prihvaćam. S druge strane, kada se nešto prodaje kao priča o početku jednog od najpoznatijih i najmističnijih likova svih vremena i pritom glumi nekakvu ozbiljnost, sistematičnost i dubinu (kakva bi svaka priča o početku trebala biti, “Batman Begins” je najbolji primjer), a pritom je plića od već spomenutih “Nindža kornjača”… E za takvu prevaru nemam previše strpljenja. ‘Ajde da je barem vizualni slatkiš za oči, ali niti to! Samo činjenica da je film snimljen i da je 500-tinjak ljudi radilo na njemu i svojim obiteljima donijelo kruh na stol te da glavnu ulogu igra solidni Luke Evans drže (ne)djelo”‘Drakula: Neispričana priča” nešto više od čiste nule, ali niti to ga ne spašava da postane jedan od najgorih filmova ove godine.
Ocjena: 2/10
(Universal Pictures, Legendary Pictures, Michael De Luca Productions; 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
