Vintage Industrial Bar u petak je ugostio dio etikete Noisy Night, zagrebački (The) Lesser Men koji je početkom mjeseca objavio album ‘Vacation Freeze’, i The Marshmallow Notebooks u prvom bendovskom izdanju od proljetne promocije vinila u Spunku.
Malo sam se pribojavala da će onoliki prostor Vintagea biti teško ispuniti dovoljnom količinom tjelesa, jer koncerti koliko god lijepi bili uvijek djeluju nekako otužno ako je prostor velik a publike malo, no srećom mi se pesimizam pokazao neopravdanim. Već se na nastupu (The) Lesser Men okupio lijep broj prijatelja, fanova i znatiželjnika koji su nakon kontakta s albumom došli provjeriti kako zvuče uživo. A zvuče divno i pružaju kompletan doživljaj retro indiea devedesetih; od sanjarskih balada, preko veselih, zvonkih popičnih pjesama, do prljavog distorziranog rokenrola, malo se osjećate kao na koncertu Lemonheadsa, malo Wilco, malo Sonic Youth, malo The Kinks, u jednom trenutku se nježno ljuljate zatvorenih očiju, dok već u drugom pazite da ne prolijete pivo skačući.
Unatoč brojnim asocijacijama koje se neminovno javljaju pri slušanju, ovo je ipak jedan vrlo samosvojan bend, za kojeg će se tek čuti, a od odsviranog materijala osobno su mi na koncertu najupečatljivije zazvučale “(Stay a Little) Longer (Baby)” i “A Beautiful Thing”. Odličnim četrdesotominutnim nastupom zagrijali su publiku za matični bend spomenute etikete Matije Habijanca, The Marshmallow Notebooks, samo za ovu priliku ad hoc nazvanog The Marshmallow Orchestra.
Fanovi već dugo, zbog specifičnih problema uzrokovanih geografskim parametrima, nisu imali prilike vidjeti koncert TMN u bendovskom izdanju, pa su, nakon serije kantautorskih, na sam spomen vesele činjenice da se mladi Vlado Brljak vratio iz pečalbe, pohrlili poslušati jedan glasan, bubnjem obogaćen koncert. I ne samo bubnjem; samo za ovu priliku ad hoc formiran The Marshmallow Orchestra ugostio je i već ‘standardnog’ Matka iz My Buddy Moosea na mandolini i malo na basu, Marina na basu i back vokalu, Viskija na klarinetu i Vatroslava koji se priključio na kraju sa shakerima i pjevajući prateće.
Nevjerojatno je koliko različitu emociju je sposoban prozivesti potpuno isti materijal izveden kantautorski i bendovski. Onaj kantautorski uvijek nekako nosi sa sobom neku emfaziranu dozu sjete, već ionako inherentne Matijinom melankoličnom, sanjarskom izričaju, dok u bendovskoj verziji čak i one najsjetnije, poput “Trust me, I don’t know what I’m doing” ili “Every little thing” dobiju neki optimističan štih. Zanimljivo je i koliko je cijelu priču podigao Viski na klarinetu, kojega navodno tek odnedavno svira, ali s kojim se očito odlično srodio.
Koncert je imao nekoliko genijalnih momenata, sa singalonganjem i svime kako se šika, a posebno raspamećena publika je bila na već klasičnim hitovima “I’ll OK it”, “Summer”, “The last tourist in town” i maloj poslastici koju su nam priredili, “I held her in my arms”, coveru Violent Femmesa na kojem je najbolje došlo do izražaja koliko je Vlado genijalan bubnjar. Izašli su i na bis i odsvirali još dvije stvari, a mogli su komotno svirati još dva sata s obzirom na razgaljenu atmosferu u klubu i na pozamašni Matijin repertoar zbog kojeg nijedan njegov koncert na kojem se zateknete ne zvuči isto.
Dva odlična koncerta u paketu u samo jednoj večeri, u super klubu (koji će, nadam se, nastaviti s ovakvim programom), opasno su zagrijali kišnu jesenju večer. Šteta ako ste ih propustili.