Pošto je ‘John Wick’ u našim kinima krenuo dobrih mjesec dana nakon ostatka svijeta, imali smo vremena nagledati se i načitati neobično hvalospjevnih kritika na račun naizgled sasvim običnog akcijskog filma. Na žalost, ispalo je da nije zlato sve što sija…
Keanu Reeves nikada neće biti veliki glumac i to je nešto što apsolutno svatko tko je gledao bilo koji njegov film zna, ali čovjeku se ne može poreći kako ima određenu karizmu i kako je par puta imao sreće s ulogama u filmovima koji su postali kultni (“Bill & Ted’s Excellent Adventures”, “Speed”, “Matrix” trilogija). Nedostatak talenta za sobom naravno povlači činjenicu da takav jedan glumac ne može na svojim leđima nositi cijeli film, a to se pogotovo primijeti na ispraznim i neoriginalnim akcićima kakav je i “John Wick”.
Radnja filma je toliko jednostavna da stane u svega dvije-tri rečenice: John Wick (Keanu Reeves) je bivši plaćeni ubojica kojem je nedavno preminula žena ostavila malenog bigla Daisy kako bi ga pesek podsjećao na nju. Uz to štene, John nema apsolutno ništa drugo u životu osim prekrasnog crnog Mustanga iz ’69, na koji oko baci sadistički gangster Iosef (Alfie Allen), sin prijašnjeg Johnovog poslodavca Vigga Tarasova (Michael Nyqvist). Iosef jedne večeri zaskoči Johna u njegovom domu, ubije štene i ukrade mu auto, a ovom ne preostaje ništa drugo nego povući se iz mirovine i krenuti po svoju osvetu.
I to je doslovno to! Prvih 15-ak minuta filma je nekakva bazična priča koja otkriva motive akcije glavnog junaka, a ostatak je uglavnom samo akcija koja uključuje klasični trolist šore, pucačine i jurnjave automobilima. To je nekako i razumljivo pošto su redatelji filma bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch, a scenarij je djelo Dereka Kolstada, čovjeka kojem je vrhunac karijere do sada bio pisanje C-akcića za Dolpha Lundgrena. Iako ta jednostavnost Johnove motivacije ima određenu privlačnost, ipak je priča ona koja te uvijek tjera da sa zanimanjem gledaš što će se dogoditi sljedeće, a kada ona izostane akcija mora biti opako dobra i originalna da zadrži pažnju gledatelja (recimo kao u “300”).
Tako uistinu i je u prvih nekoliko akcijskih minuta “Johna Wicka”, kada naslovni junak gotovo demonskom hladnokrvnošću rješava svoje protivnike života ne osjećajući pritom apsolutno nikakvo kajanje. No, nakon 10-15 leševa postaje primjetno da je svaka takva sekvenca jednaka ili barem nekakva vrlo sirova varijacija na temu „pet sekundi šaketanja, eventualni prebačaj, dva metka u prsa i metak u glavu“. Ovo posljednje je očigledno fetiš redatelja i vrlo vjerojatno tehnika kojom bi i pravi plaćeni ubojica rješavao svoje žrtve, ali upravo su takozvani „finisheri“ ono zbog čega smo voljeli akcijske klasike Stallonea, Schwarzeneggera ili Willisa. Koliko god cool izgledalo prilikom prvih par eliminacija, prosipanje mozga pištoljem nije nešto zbog čega bismo padali na koljena kojih 80-ak puta tijekom filma…
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2AUmvWm5ZDQ[/youtube]
Iako John Wick je hladnokrvni kiler, Reeves ne uspijeva izvući iz njega apsolutno ništa više od toga, a u onim rijetkim trenucima kada akcija malo uspori i kada je potrebno dati nekakvu kvalitetnu glumačku reakciju, on prelazi u klasični „balvan modus“ gdje su sreća, tuga, bol i uzbuđenje popraćeni jednakim izrazom lica. Inače bih ovako nešto možda pripisao scenarističko-redateljskim intervencijama u smjeru profiliranja glavnog junaka kao lika s neslomljivim „pokeraškim licem“, ali poznavajući dosadašnji rad Keanua jasno je kako je to posljedica, a ne uzrok njegove karakterizacije. Niti negativci nisu nešto previše pamtljivi osim eventualno Nyqvista koji jednostavno jest izvanredan glumac pa i ovako s 30 posto truda može zaokupiti našu pažnju, ali ostatak ekipe je potrošen talent. Kvragu, pa u filmu se pojavljuju takve face poput Williama Defoea, Iana McShanea i Johna Leguizama, a to se jednostavno mora znati iskoristiti. Ovako su ostali na svega par kadrova i nekoliko šabloniziranih i neoriginalnih rečenica zbog kojih je žaljenje još i veće…
Stahelskom i Leitchu je ovo prvi film koji su režirali i to se vidi po vrlo neujednačenom tempu, neumješnom prekidanju scene kada je ona najzanimljivija i lošem vođenju ono malo priče, ali ipak im se mora priznati da su neke stvari napravili prilično kvalitetno. Prije svega, akcijske su scene režirane vrlo dobro iako pate od već spomenutog problema repetativnosti, ali se barem jasno vidi tko tu koga, kako i zašto. Nedostatak priče i slabe dijaloge su znalački pokrili vrlo intruzivnim korištenjem glazbe koja u pozadini svira gotovo cijelim trajanjem filma, ali vrlo dobro prati ugođaj i ritam filma. Na kraju krajeva, “John Wick” izgleda jako lijepo (što je više zasluga DP-a, ali ajde…), iskorištavajući sve najbitnije i najprepoznatljivije elemente New Yorka u kombinaciji s nekim vrlo zanimljivim i oku ugodnim interijerima.
Malo je reći da su, s obzirom na sve viđeno u proteklih mjesec dana, očekivanja bila velika, ali konačni je proizvod ipak samo malo „bogatiji“ generički akcijski film. “John Wick” je izravan i suptilan otprilike kao Miley Cyrus tako da ga možda treba gledati s te purističko-žanrovske strane, ali s obzirom da su mnogo kvalitetniji filmovi zbog nekih daleko manjih mana dobivali osrednje ocjene, bilo bi nepošteno dati mu više od dovoljnog. Blagdansko je vrijeme, na televiziji će se sigurno vrtjeti “Umri muški”, pa je to možda prilika za podsjetiti se kako naizgled običan i jednostavan akcić može biti vrhunac kinematografije.
Ocijena: 4/10
(87Eleven, Company Films, DefyNite Films, Huayi Brothers Media, MJW Films; 2014)