Damir Imamović, restaurator suvremenog sevdaha iz Sarajeva, vratio se u dupkom rasprodanu zagrebačku Tvornicu kulture sa svojim dugogodišnjim bendom – bas-gitaristom Ivanom Mihajlovićem iz Beograda, te udaraljkašem Nenadom Kovačićem iz Zagreba. Interpretacijom u kojoj vokal cijelim notama povezanim legato linijama počesto stvara iluziju zaustavljanja vremena u jednoj specifičnoj varijanti scenskog klimaksa, svirka je poprimila format sudbinske drame od pet minuta. I tako 15 puta po večeri.
Mišljenje o porijeklu riječi ‘sevdah’ su mnogostruka. Stari arapski prevoditelji koristili su riječ ‘sevda’ za prijevod grčke riječi ‘melankolija’, dok nas egzil sefardskih Židova s Iberskog polutoka na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva, smatraju da je riječ o lokalizaciji riječi ‘saudades’, ključne riječi za tumačenje melankolije u luzitanskoj kulturi. S druge je strane, naziv ‘takht’ perzijskog porijekla i označava postolje, dasku, a u suvremenoj upotrebi mogli bismo ga prevesti kao ‘pozornicu za nastup benda’ ili ‘točku gledišta’. ‘Takht’ su svojedobno bili mali sastavi koji su putovali Sredozemljem i svirali tradicionalnu glazbu.
S dvije godine od koncerta održanog u listopadu 2012. godine, dugo su razdoblje za artista ovakvog formata i toliku publiku koju ima u bosanskoj dijaspori polučile rasprodan koncert, a tražila se karta više. Imamovićeva nenametljiva konferansa cijelo vrijeme drži na okupu nepretencioznu svirku trojice vrsnih instrumentalista, Kovačića, poznavatelja afričkih perkusija i ritmova, kao i Mihajlovića, koji predstavlja noviji zvuk beogradske scene, te samog Imamovića na gitari. Niti u jednom trenutku ne dopuštaju da se ležerno orkestrirana predstava pretvori u demonstraciju. Zahvaljujući teksturama aranžmana u kojima ritam, dinamika i tempo pjesme otvaraju iznutra, glazba kulja iz svakog glazbenika posebno. Na što dolazi i fina etnomuzikološka nadgradnja potkrijepljena pričom o duhu mjesta uz jasnu svijest glazbenika o rubatu – finom usporavanju i ubrzavanju tijekom izvedbe. Zahvaljujući pjevanju pjesama napisanih za žene, Imamović cijelo vrijeme pleše po afirmativnom trapezu rodnih identiteta i manjinskih seksualnih sloboda, kao što je to svojedobno učinio Cateano Veloso sa jazz-standardom „The Man I Love“.
Govoreći samo o onome što je sinoć izvedeno, Imamović je izražajan u okviru vlastitih mogućnosti koje su sveudilj nadahnjujuće. Kao baštinik raznih glazbenih tradicija Orijenta i Okcidenta, te nasljednik Zaima Imamovića, kreativan je u improvizaciji koju će obogatiti najšturijim, a najprodornijim od melizmatike i kromatike. Dočim, u svom plemenitaškom načinu izražavanja nikako ne podilazi dnevno-političkim morama; koncert na kojem se toliko puta spominje crnilo i patnja nije ni zamišljen kao ulaznica za tzv. stvarnost. Obol tome daju i ponajbolji domaći glazbenici, pa tako u polifoniji Imamovića i Mihajlovića frekvencije basa odlaze u trebble, prilagođavajući se specifičnoj boji njegova glasa. Vrhunska sevdah-predstava održana u Tvornici svojom je nepretencioznom profesionalnošću postavila visoki standard za ovakav hrabar i doista eksperimentalan poseg u tradiciju već značajno uzdrmavši standarde domaće produkcije. Je li sad na redu Francuska?