Ivica Antunović – Naranča , Elvis Šimunić, Ante Ljubičić, Sanjin Anić, glazbenici iz dva upokojena (Hemendex i Man Zero) i dva aktivna benda (St!llness i Umor) oformili su u jesen 2013. bend ESC Life – svojevrsni indie eskapizam za svu četvoricu, gledajući po zvuku, stilovima i ugođaju.
Nema u ESC Life ni trunke elektronike, obzirom na Narančinu Hemendex fazu, nema dub hip hopa St!llnessa, nema stonera Umora, kao ni dugačkih post rock instrumentala Man Zeroa. Eskapizam je proradio u pop punk formuli The Ramonesa koju su kasnije modernizirali Hüsker Dü, Dinosaur Jr., Weezera i ini.
Koliko je glazba ESC lifea s jedne strane opuštena „1,2,3,4“ forma s naglašenim melodičnim gitarskim temama serviranim u najviše 3 minute i uz poletni ritam ‘bez iznenađenja’ idealna za američke college tulume 1980-ih i 1990-ih (kojih na ovim prostorima ne doživjesmo), toliko je s druge strane ovaj bend iznimno pažljivo birao gdje, s kim i kada će nastupati u proteklih godinu i pol dana stvarajući tako kontrapunkt profesionalizma u cijeloj priči u kojoj su se našli i u ulozi pratećeg benda Granta Harta koji nas je posjetio prošle godine. Ambicije dakle nisu pometene pod tepih iako je riječ o side projektu (ili možda nije), što naravno nije nimalo loše jer publike itekako ima u tom nezavisnom segmentu koji već godinama zdušno ‘gaji i zalijeva’ jedan Mate Škugor, njegova Žednouha ekipa, zatim Moonlee i Geenger Records, kao i ne tako davno pokrenuti Noisy Night Records u kojoj pored matičnog Marshmallow Notebooksa zavidno dobre materijale imaju i indie bendovi The Benchwarmers i (The) Lesser Men.
Debitanski album „Access All Areas“ također dolazi u izvrsnom trenutku za ljetne bukinge benda, što je također dobro jer bilo bi šteta da članovi sa solidnim iskustvom na tom terenu igraju poput amatera. Također su i u stilskom pozicioniranju ESC Life pronašli dobru nišu svojevrsnog adrenalinskog otoka bezbrižnosti na indie sceni protkanoj introspektivnim weltschmerzom.
U svojih 30 minuta „Access All Areas“ vozi nostalgičarsko indie trasom na sličan način kao i gorespomenuti The Benchwarmers. Naglasak je na upbeatu i durskoj toplini u kombinaciji s isposničkim pjevačkim nocturneom na tragu jednog Roberta Smitha, ali pametno doziranim s Narančine strane koji dobro osjeća gdje je početak, a gdje kraj pop izričaja čak i kad je ‘zamaskiran’ gitarskim distorzijama. Sa sviračke strane sve je na mjestu; jezgrovito, jasno i dorečeno.
Nekako kao da je najviše pažnje utrošeno na to da ni u kojem slučaju ne smije doći do zamora materijala za slušatelje kojima stalno treba stvarati onaj guilty pleasure moment formativnih godina; kad i dalje voliš pop, ali je ‘opakije’ kad ‘stružu neke gitare’. Dočarali su ESC Life taj nostalgični osjećaj minule mladosti, ali su zadržali i pronicljivost sadašnje zrelije dobi. No kao da se nisu dovoljno otvorili, što je možda najočitije u pretposljednjoj „Hero Of Decades“, ujedno, meni osobno i najboljoj pjesmi, koju su izvrsno počeli graditi i lepezasto širiti, no u završnici kao da je izostao duende koji bi ju vinuo još jače. To ‘jače’ bila bi vjerojatno himna, a ESC Life su ustuknuli od himne. Isto tako su na kraju ustuknuli od bilo kakve vokalne interpretacije u obradi „Ostani uz mene“ Nene Belana, već su od nje načinili instrumentalnu minijaturu stvarajući tako nekakvu nategnutu win-win situaciju iz koje se nažalost može iščitati da se nešto možda htjelo, ali nije bilo petlje to izgurati do kraja.
No opet u sklopu pitkog power pop albuma sve to može proći. Produkciju potpisuje Mark Mrakovčić i za njega se može reći da je cijelu stvar izvrsno upakirao posloživši frekvenciju sliku ‘velikog bubnja’ i ‘još većih gitara’ koji daju snažan zamah ovom fluidnom materijalu koji ima potencijala biti dostupan svim područjima, kao što ukazuje i more na coveru albuma koje (svi znamo) povezuje cijeli svijet.
Ocjena: 7/10
(PDV Records, 2015.)