U drugom nastavku mini feljtona prenošenja poglavlja iz knjige ‘Sedma republika – pop kultura u YU raspadu’ autora Ante Perkovića pod još većim povećalom je golgota domaće glazbene scene.
U Hrvatskoj se novim izvođačima nudi sličan ograničeni paket usluga od svih diskografa. Po načelu „minimalna ulaganja, nulti stupanj rizika”, od izvođača se očekuje da u potpunosti financira snimanje albuma, dizajn omota i poneki videospot, otkupi značajnu količinu vlastitog izdanja po diskontnoj cijeni i odrekne se svih producentskih, izdavačkih i izvođačkih prava, polovice mehaničkih i četvrtine malih prava u korist izdavača i publishera, od dana potpisivanja ugovora pa na sve vijeke vjekova, amen.
To bi otprilike značilo da je izdavač potpuni vlasnik snimke u koju nije uložio ni novac ni trud, da od prodaje svog albuma izvođač najvjerojatnije neće dobiti ni sitniš, a prava za svoja autorska djela će do smrti i još 70 godina poslije dijeliti s firmom čije se jedino stvarno ulaganje u njegovu muziku svodi na trošak tiskanja CD-a i promotivno-distribucijski hladni pogon koji se vrlo rijetko zagrije na nekom takvom projektu. Umjesto da ulažu stvarnu energiju i novac u manji broj albuma za koje vjeruju da zaista mogu preživjeti na tržištu, izdavači su krenuli drugim putem: objavljuju previše, šalju u javnost gotovo svakog tko im se na vratima pojavi s iole suvislim materijalom i ne postavlja suvišna pitanja kad mu na stol stave ugovor.
Hrvatska diskografija 21. stoljeća zasniva se na zbrajanju malih brojki i „upadu” u sustav ZAMP-a, gdje zajedno s autorima ravnopravno dijeli zamamni kolač tantijema od javnog izvođenja. Primjera radi, u digitalnoj bazi autora na stranicama ZAMP-a, Aquarius Records je potpisan na dvjestotinjak naslova, dok je njegova sestrinska tvrtka Aquarius Music Publishing početkom 2011. bila upisana na više od 1200 glazbenih djela. Croatia Records Music Publishing, zahvaljujući najduljoj izdavačkoj praksi, imala je u katalogu preko 10 tisuća naslova, a te se brojke progresivno povećavaju svakim novim izdanjem.
Izdavači su tim manevrom postali najplodniji ‘autori’ i najvažniji štićenici ZAMP-a. Ova je praksa u početku primjenjivana na nove izvođače, kao mjera kontrole rizika, da bi kasnije, u akciji uvođenja publishinga, obuhvatila većinu autora na sceni. Posljedično, medijski eter se zatvorio za sve koji nisu dio sustava, čime je dugoročno osigurana opstojnost modela. U klasičnoj strukturi prodaje glazbe diskograf prodaje nosač zvuka, a publisher se brine za komercijalnu upotrebu glazbe autora s kojim ima ugovor (filmovi, reklame, televizijske serije, prodaje pjesama drugim izvođačima – Bob Dylan je, recimo, profesionalnu karijeru započeo kao autor pjesama, da bi tek kasnije potpisao izvođački ugovor s Columbiom), za što mu autor prepušta dio imovinskih prava. Domaća praksa se, međutim, u većini slučajeva svodi na to da jedna od ugovornih strana dobije nešto za ništa. Oni koji stvaraju vrijednost, autori, ostaju s figom u džepu. Zapravo, čak ni s cijelom figom – četvrtinu su vlastoručnim potpisom upravo velikodušno prepustili izdavaču/publisheru.
Kako sve to nije dovoljno – jer vremena se stalno pogoršavaju – kao dodatno osiguranje poneki diskografi lupaju reket i na jedini preostali zdravi izvor zarade, koncertne aktivnosti. Robovlasničkom logikom pokušavaju se zakačiti na svaki prihod izvođača, bez obzira na to je li on posljedica njihovog znanja, veza i truda ili se dogodio mimo njih. S takvim odnosom i lihvarskim ugovorima, diskografi izvođačima ne pomažu ni dijelom ni riječju, nego propustom, usmjeravajući ih prema jedinom zdravom raspletu: odlasku iz izrabljujućeg sustava i povratku muzici.
Nakon što je desetljećima vjerno služila logiku profita i prehranjivala cijelu vojsku parazita, vrijeme je da muzika opet postane samoj sebi svrha. Ne u smislu šupljeg larpurlartizma, niti kao elitna, akademska djelatnost u kojoj se ne može uživati bez najmanje dvije diplome i tri generacije malograđanske tradicije. Muzici je – kao i cijelom društvu, uostalom – potrebno etičko čišćenje. Sav onaj višak koji se godinama skupljao oko nje i pravio se neizostavnim dijelom procesa, mora biti odstranjen.
Posrednik između izvođača i publike postala je tehnologija, u virtualnoj komunikaciji klasični diskografi djeluju anakrono i samo stvaraju šum u kanalu. Žanrovi, stilovi, etikete, sve te silne ladice izmišljene prvenstveno zato da bi se kvalitetno mogle organizirati police u trgovinama, također su na odlasku. „Ako postoji podjela, ona je mnogo globalnija i objektivnija od ‘dobro-loše’ podjele”, rekao je frontman Kultur Shocka Srđan Gino Jevđević portalu Sarajevo-X 2009. „Ja muziku dijelim na onu koja je nastala kao svrha sama sebi, kao energija iz ničega i ono ostalo. Ova prva spada u kategoriju umjetnosti, ova druga u kategoriju vještine. Nad vještinom čovjek ima vlast, nad umjetnošću ne!”
Knjiga „Sedma republika – pop kultura u YU raspadu” objavljena je početkom srpnja ove godine u nakladi Novog libera.
Pročitaje prvi dio feljtona: Večeras Dom sportova, sutra vatrogasni dom
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
