Desetljeće i pol osluškivanja svijeta i traženja pulsa novom mileniju od proslavljene acid i nu jazz i deep house legende u klasičnom koncertnom formatu.
Kada za svoj alias izabereš ime nekog sveca to je siguran znak nesvakidašnjeg senzibiliteta, kada se to ime poklapa i s kultnim kvartom pariškog centra onda se to graniči s genijalnošću i ludošću istovremeno. Zagrebački koncert kultnog francuskog autora Ludovica Navarrea, ključne osobe iza sastava St. Germain bio je najiščekivaniji glazbeni događaj ove jeseni za generaciju koja je uživala u blagodatima ranije mladosti na putovanjima koje su pružali albumi „Boulevard“ i „Tourist“ prvenstveno, te nešto manje istaknuti, ali znatno plesniji i po žanru i kolaboracijama raznovrsniji „From Detroit to Paris“.
Ako u 21 sat i 21 minutu, 7. studenog niste bili u Tvornici niste mogli započeti ponovno povezivanje sa St. Germainom kroz „Rose Rouge“. Dugačak rep koji se obmotao oko zgrade sve do ulaza u Radničku knjižnicu dokaz je da nije bilo lako dospjeti i fizički i mentalno na početak koncerta.
Priča novog St. Germain albuma je duboko promišljajuće vezana za svijet kakav je danas, a koji niti ne vidimo od vlastitih problema i gušteva. U slučaju glazbe koja je izrazito poticajna za meditaciju ili razmišljanje povezivanje je podosta bitno za stvaranje atmosfere događaja koji će se pamtiti. Pršteća energija i veselje sedmorice muzičara i njihovih ponešto egzotičnih instrumenata počeli su od prvog takta u središtu tvornice kreirati vrtlog pozitivne plesne energije koja je sve koji su mu prišli poput uskog grla pješčanog sata filtrirala u neku drugu, novu dimenziju. Subsaharski plemenski i narodni zvučni elementi tako jednostavno i razumljivo prevedeni kroz kreativno vodstvo Ludovica Navarrea progovorili su o radosti, o patnji, prostranstvima koja se ne mogu zamisliti. Mnogi su se nekako istovremeno našli zatečeni u preuranjenom partiju – bilo je mjesta u dvorani na kojima žamor kontrapunktirao koncertu do neugodnosti.
Septet glazbenika koji su dobro skrivali prisutnost mozga operacije duboko u dnu pozornice osjećali su usijane naboje publike te ih više-majnje uspješno kanalizirali klasičnim koncertnim interakcijama pljeskanja, pjevanja pa i izbacivanja hrvatskog dresa iz bubnjarskog seta. Ushit publike dostizao je euforična stanja do zaglušivanja svirke saksofoniste i flautise Edoarda Labora jedinog muzičara iz St. Germain „Tourist“ postave. Njegova je uloga u sinoćnjem nastupu bila ključna za jako puno pozitivne energije, osmjeha i sve spontane trenutke između sedam nasmješenih, izvrsno usviranih i prilično plesno raspoloženih glazbenika. Dok bi se Ludovicu Navarreu mogla zamjeriti gotovo uplašena rezerviranost od publike s kojom je najneposrednije stupio u kontakt kad je prije drugog i posljednjeg bisa podigao palac gore. Bio je to ipak znak za samo još jednu pjesmu.
Preklasični format koncerta od sat vremena, sa polusatnim bisom i jednom nagradnom za kraj nešto je što se stvarno ne zna kome bi se trebalo zamjeriti, bendu i Navarreu ili publici koja je očekivala barem trosatno iskustvo putovanja u onkraj i beskraj deep housea i acid jazza bez puno zastajkivnaja. Vjernost starim stvarima ponekad stvarno zna biti pogubna i za dugotrajne veze i za nova iskustva.
Kao četvrta postaja na turneji koja je rezultat gotovo desetljeća i pol osluškivanja svijeta i traženja pulsa novom mileniju stvarno bi trebali biti zahvalni na sinoćnjem prožimajućem St. Germain iskustvu. Publiku koja je doista zračila osmjesima u dvorani Tvornice vjerojatno ništa ne može poljuljati u tom osjećaju. Za dobru kob i dug život u mnogim životima novog St. Germain albuma bolje je ne davati pjesmama niti imena niti redosljed kojim su se pojavljivale na koncertu jer je ipak znatna količina improvizacija i rearanžiranja učinila album posve drugačijim uživo nego u “kućnom izdanju”.