Drugi album šibenskog post-punk benda nastavio je i razradio priču s hvaljenog prvijenca.
Naznake su bile vidljive već i na prvom albumu „U vremenu“, no sad je sve puno jasnije – Diskodelija ne gleda na vokal kao na središte svemira, već kao na instrument u funkciji ritma, atmosfere i građenja sveukupne slike. Sedam novoobjavljenih pjesama nastalo je upravo na takvoj filozofiji, u kojoj je zvučni koncept zasluženo odnio pobjedu nad pravilom strofa-refren-strofa. Pjeva se samo kad gitara, bas i bubnjar to dozvole, a rezultat je fluidna, ujednačena i protočna „Crvotočina“.
Diskodeliju smo već u prethodnim analizama svrstali u New York, Manchester i Berlin, kroz razna desetljeća, a „Crvotočina“ nas šalje još malo dalje, u proto-punk vremena, na megdan The Stoogesima. Kao soundtrack hrvatskom postindustrijskom čemeru i globalno zavučenoj depresiji, novi album šibenskog benda hvata se za podsvijest lakše i čvršće no što biste to na prvu pomislili.
Sporovozeći uvod u nimalo optimističnu glazbenu priču odradila je „Bomba“, koja kakofonijom i mizarovski pasivno-agresivnim vokalom nedvojbeno cilja prvo u bubrege, a tek onda u uši. Takva je otprilike i „Samo“, najavni singl, za pojmove Diskodelije poprilično artikulirana završnica albuma. „Raspali“ je instrumental čiji sirovi i pojednostavljeni gitaristički uplivi jasno otkrivaju kakvi su art/noise korijeni benda, a u sličnoj funkciji je i „Boka“, koja uz zujanje gitara nudi i prateći vokal za pokrivanje nepostojećeg glavnog.
Diskodelija u svemu tome nije pretenciozna, ne razmeće se i odmjerena je. Uostalom, materijal ukupno traje manje od 25 minuta, što se pokazalo sasvim dostatnom porcijom gotičke psihodelije koju se može odslušati u komadu, bez zamora osjetila. Bučno je i zavodljivo, i nimalo razočaravajuće u odnosu na sjajan prvijenac.
Ako smo vas naveli na krivi put, pa ste u glavi stvorili viziju da se radi o razvučenom, turobnom i „čudnom“ albumu, imamo barem tri aduta kojima ćemo vam razbiti taj sud: „Galeb“, „Au“ i Mi“, pjesme koje uključuju retro riffove, vokale poput vapaja očajnika i sve ono što se nalazi na izvoru odakle grabe i Jarboli ili Obojeni program. Pritom je, u usporedbi s njima, Diskodelija zagrabila najdublje.
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2016)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
