Diskodelija ‘Sveluzija’ – na izvorištu post punka

Post punk revival traje već dvadesetak godina, puno duže od izvorne inkarnacije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.

Diskodelija ‘Sveluzija’

Uskrsnuće jednog od najkreativnijih pravaca u glazbenoj povijesti u međuvremenu se moderniziralo i spajalo s novi(ji)m strujanjima poput elektronike, shoegazea, post-rocka, gothica i dream popa, dok bendovi vjerni onim izvornim post punk zvukovima i utjecajima sve više postaju rijetkost.

Među takve bendove svakako spada Diskodelija, četvorka iz Šibenika koja i na trećem studijskom albumu nastavlja pratiti tragove Joy Divisiona, Wirea, Echo & The Bunnymen, Killing Joke, Magazinea ili nesretnog Adriana Borlanda i njegovih The Sound. U načelu je riječ o nečem što, s obzirom da smatram kako se malo koji od njihovih novovjekovnih nasljednika mogao mjeriti sa spomenutim sastavima, u potpunosti podržavam, no na „Sveluziji“ stvari ipak ne funkcioniraju toliko dobro kao na prethodnim izdanjima.

Daleko od toga da se radi o lošem materijalu – Diskodelija i dalje uspijeva zvučati dovoljno svježe i prepoznatljivo, a od osam novih pjesama barem tri zazivaju opetovano slušanje. To su svakako laganija, mrakom The Cure iz „Faith“ faze prožeta „Stvarnost“, ljutita „Pokret“ i „Novi svijet“ koja me malo podsjetila čak i na EKV, premda niti one nisu dobacile do kvalitete „Alije“ i „Kao dan“ s debija „U vremenu“ ili „Bombe“ s prethodne ploče „Crvotočina“.

Neke skladbe, ponajprije uvodni instrumental „Krik“ i sljedeća „Ova priča“ djeluju više prekinuto nego dovršeno, a naslovna, 11 minuta dugačka pjesma naprosto ne sadrži dovoljno toga zanimljivog da bi opravdala toliko trajanje.

S druge strane, vrijedi istaknuti još nekoliko jakih oružja grupe kao što su efektno ogoljena i direktna produkcija Ante Prgina Surke, vrlo bliska onom kako zvuče uživo, te tekstovi iz kojih izbijaju egzistencijalizam, angst i apstraktne poetske slike.

Pluseva je tako u konačnici više nego minusa, pa možemo zaključiti kako Diskodelija ima već treći dobar album zaredom, album koji je ipak slabiji od „Crvotočine“, i to taman za onoliko koliko je ona zaostajala za prvijencem.

Ocjena: 7/10

(Dancing Bear, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X