Dobitnik Zlatnog globusa za najbolju dramu, ‘Moonlight’ Barryja Jenkinsa, solidan je film o odrastanju i otkrivanju vlastitog identiteta i seksualnosti, no je li doista riječ o najboljem filmu godine, kako nas uvjeravaju kritičari sa svih strana?
Film “Moonlight” redatelja Barryja Jenkinsa prati odrastanje mladog Chirona u crnom Miamiju i njegovo otkrivanje vlastite (homo)seksualnosti i život pripadnika manjine unutar manjine, u tri čina. U prvom dijelu naslovljenom “Little”, Chiron je još dijete koje se emocionalno veže za odraslog Juana (vrlo dobar Mahershala Ali, no jesu li strani novinari uistinu pogriješili dodjelivši Zlatni globus Aaronu Taylor-Johnsonu?) koji mu postaje zamjenskim ocem i zaštitnikom od majke (također snažna Naomie Harris) koja je pak, ovisna o drogama, nesposobna sinu pružiti ljubav, već ga odguruje od sebe i budi u njemu nesigurnost i strah.
U drugom dijelu, naslovljenom “Chiron”, naš je junak u školskim danima gdje trpi zlostavljanje svojih vršnjaka zbog svoje navodne homoseksualnosti. Zaštitnika Juana više nema, tek uzgred se spomene nekakav sprovod za koji možemo zaključiti da bi mogao biti njegov, a majka Paula sve više tone u propast i nasilne ispade prema svom sirotom sinu. Chiron doživljava svoje prvo izravno spolno iskustvo, a ono što potom uslijedi navest će ga na čin nasilja koji će promijeniti njegov životni put.
U trećem dijelu, naslovljenom “Black”, Chiron je bivši zatvorenik i diler droge na ulicama Atlante, potpuna suprotnost nekome tko se na početku filma zvao “Little”. Black je nabildana zvijer sa zlatnim pločicama na zubima, koju poziv njegovog prijatelja s kojim je dijelio navedeni kratki spolni čin, vraća u Miami i dovodi do ponovnog susreta koji završava konačnim Chironovim priznanjem samome sebi što on jest i prihvaćanjem toga.
Redateljski postupci Barryja Jenkinsa svode se na fokusiranje na lica glumaca umjesto na njihovu okolinu, pa se tako radnja seli na njihove osjećaje umjesto na događaje koji se odvijaju oko njih. Jenkins uspijeva izbjeći svaki vid patetike (vidi “Brokeback Mountain”), tako da cijeli Chironov razvoj kao osobe djeluje potpuno prirodno. Glumci su svi vrlo dobri, uz navedene treba svakako je vrijedan spomena i Andre Holland (poznat po ulozi doktora Algernona iz serije “The Knick”) kao stariji Kevin u posljednjem poglavlju.
Gdje je onda problem? Je li u velikim očekivanjima koje su univerzalne lovorike danas stavile pred gledatelje? Je li Jenkins liku Chirona autobiografski prenio svoju emocionalnu rezerviranost koja u finalu filma ne uspijeva prenijeti osjećaj olakšanja na gledatelja, već nas ostavlja u stanju svojevrsne antiklimaksne nerazriješenosti? Ili je problem u meni, koji kao heteroseksualni bijelac ne mogu proniknuti u sve ono što priču o Chironu čini kinematografskim vrhuncem prethodne godine?
Vjerojatno svi ti elementi igraju ulogu u konačnoj presudi, koja uvijek i izričito može biti samo osobna, pa makar se i kosila sa univerzalno prihvaćenim stajalištem kritike i publike. Ne mogu se oteti dojmu da je “Moonlight” precijenjen. Ne na način na koji je to slučaj sa domaćim užasom “Ne gledaj mi u pijat”, koji služi kao primjer toga da se i katastrofalno osmišljen i izveden film može općim konsenzusom uzdići gotovo do razine remek-djela u kolektivnoj percepciji. Kao što rekoh, “Moonlight” je vrlo dobar film. Ali ipak nije najbolji film godine.
Nakon osvajanja Zlatnog globusa za najbolju dramu, “Moonlight” je u boljoj poziciji nego “Manchester By The Sea” postati glavnim konkurentom “La La Landu” za Oscara za najbolji film. No Chazelleov film je emocionalno i vizualno raskošniji u toj mjeri da se “Moonlight” u usporedbi čini kao ozbiljnija i osobnija televizijska drama nasuprot svim raspoloživim ekstravagnatim raskošima holivudskog sebeljublja. Vidjet ćemo što će reći Akademija.
Ocjena: 7/10
(A24, Plan B Entertainment, 2016.)