Robert Bašić, student zagrebačkog FER-a posvetio se zahtjevnom hobiju, a kako stvari za sada stoje, hobi se lako u dogledno vrijeme može pretvoriti u dobar posao.
Jack White na početku dokumentarnog filma “It Might Get Loud” na trijemu farme u običnu dasku zabija dva čavla. Društvo mu prave samo kokoši koje se bezbrižno šeću dvorištem iste negdje u unutrašnjosti američkog Juga, a gledatelj lako može pomisliti kako Jack ima namjeru možda zadaskati rupu na kokošinjcu kako mu rakuni ne bi noću stvarali probleme. No ubrzo između dva čavla stavi gitarsku žicu, zategne je umetanjem prazne boce s donje strane, gdje također fiksira gitarski magnet, odnosno pickup, spoji se u neko staro pojačalo i na tom instrumentu koji je napravio za desetak minuta “odvali” gitarski slide solo. Nakon toga samo neobavezno kaže u kameru: “Ne treba ti gitara da bi svirao gitaru.”
Suvremeno doba napravilo je od nas gotovane u svakom pogledu. No da još uvijek postoje ljudi koje pokreće strast pokazao nam je dvadesetogodišnji student iz Samobora. S Robertom Bašićem, mladim graditeljem gitara, popričali smo samo za vas. Naravno, za razliku od Jacka Whitea, Robert je za svoje godine svoju strast usavršio do te mjere da njegove gitare sviraju i puno starije kolege s domaće rock scene. A da stvar bude još zanimljivija, mladi graditelj je sve lekcije o gradnji instrumenata pokupio s interneta. Postoji li ljepši primjer o tome kako pametno iskoristiti vrijeme boravka na mreži?
Kako ti je uopće palo na pamet da počneš graditi gitare? Otkud ta strast i imaš li nekoga tko te uputio u tajne tog divnog zanata, ili si samouk?
Rober Bašić: Sve je počelo kada sam promijenio pickupove na svom Squieru (Fender). Imao sam pickupove viška i nekako u isto vrijeme otkrio graditeljski podforum na glazbenom forumu. Tu je došla prva ideja. Upravo preko tog foruma sam najviše naučio. Ne mogu reći da sam sasvim samouk jer je tu pored foruma bilo i nekoliko ljudi koji su mi davali savjete kako nešto napraviti, ali nikada mi nitko u fizičkom smislu nije pokazivao kako se nešto radi. Uvijek bi mi objasnili postupak, a ja bih trčao doma i radio što sam čuo. Kada sam se upuštao u prvu gradnju, nisam imao živaca (kao većina drugih koji se za to odluče) godinu dana prikupljati informacije kako se što radi, nego sam jednostavno rekao “idem to napraviti.” Ta prva gitara je u usporedbi s prvim gitarama drugih ljudi na forumu bila smiješna, ali sam od početka naučio razmišljati na pravi način. Mislim da je upravo to bit svega, napraviti gitaru po osjećaju, u glavi shvatiti cijeli postupak zašto i kako, a ne držati se nekog “recepta” s interneta. Na kraju krajeva, većina stvari se može napraviti na nekoliko načina, ali svatko treba odlučiti koji mu je najbolji.
Kako je i kada sve započelo i koja je prva replika koju si napravio?
Rober Bašić: Sve je započelo tom idejom, iako mi je nakon ideje zbog nedostatka alata trebalo neko vrijeme da napokon krenem s izradom prve gitare. Konačna odluka je došla u proljeće 2008. Posudio sam ubodnu pilu, doma sam imao bušilicu i to je bilo to. Nikakva glodalica ni bilo što slično. Prva gitara je bila crveni Stratocaster. Ta gitara je trenutno raskomadana jer sam kasnije imao neuspjele pokušaje uređivanja iste, ali sam napravio drugog crvenog Strata kojeg sada imam. Drvo sam našao na tavanu, neka kvrgava jela. Bila je tanka, svega 25mm, tako da sam zalijepio dva komada jedan na drugi, ali sam prije toga izrezao rupe u koje ulaze vrat i pickupovi. Vrat je također bio od jele. Stavljanje šipke u vrat je u tom trenutku bio SF pa sam napravio malo deblji vrat bez šipke. Profil vrata sam napravio nožićem. Trebalo mi je nekoliko dana. Lakirao sam kistom, uzeo sam neku jeftinu crvenu boju. Bolje da ne pričam kako je to izgledalo. No gitara je prosvirala i to je bilo to.
Uslijedila je nabavka osnovnog alata i još nekoliko gitara (hvala roditeljima na financijskim potporama!). U sljedećih godinu dana sam napravio jednog Telecastera za prijatelja i dva Stratocastera (jedan taj crveni, jedan two tone sunburst) za sebe na kojima još uvijek bez problema sviram na svim nastupima. Tu bih se htio zahvaliti Andreju Božiću koji mi je s interneta naručio potreban hardware za prvu gitaru. Ovo ne bi bilo čudno da naš prvi kontakt nije bio na forumu, kada sam ja napisao da ne znam gdje da nabavim dijelove, a on je uletio s odgovorom “ja ću ti naručiti, nemaš problema!”. Hvala Andrej! :D…
U zadnje vrijeme mnogi hrvatski glazbenici žele se sprijateljiti s tobom ne bi li im napravio gitaru. Možeš li nam reći tko su sretnici koji već imaju neki primjerak tvoje gitare, ili je to tajna?
Robert Bašić: Istina je da me uz relativno mali broj napravljenih gitara zna dosta velik broj ljudi. Do sada sam radio prijateljima i poznanicima, među kojima su Davor Viduka (Kawasaki 3P, Kojoti), Petar Makar (Adastra, drugo mjesto na Bassmasteru ’10.) i gore spomenuti Andrej.
Ti si student FER-a, a gradnja gitara ti je zasad tek hobi. Jesi li razmišljao o tome da se profesionaliziraš i izađeš sa svojim proizvodima na tržište?
Robert Bašić: Prošle godine sam upisao FER, ali mi je to ipak malo previše uz sve obaveze koje imam, tako da ću se prebaciti na nešto lakše. A što se tiče profesionalizacije, imam nekih planova, ali to ćemo još vidjeti.
Koja ti je gitara koju si dosad napravio najdraža? Replike kojih gitara si dosad napravio, a koje tek namjeravaš?
Rober Bašić: Bez razmišljanja, PRS. U tu gitaru sam uložio najviše vremena, novaca i truda i ispala je baš onako kako sam htio. O toj gitari mi još nitko nije rekao ništa loše i to je gitara od koje se ne mislim odvajati. Do sada sam radio uglavnom Fenderove modele i jednog PRS-a, ali ima još hrpa gitara koje bih htio napraviti: Les Paul, Tom Anderson, Pensa Suhr, Steve Morse Music Man itd. Da ne spominjem da bih htio 10 Stratova i Telecastera u svim mogućim kombinacijama boja. Boja je na kraju najmanje bitna, bitno je da gitara radi, ali opet postoji taj neki kolekcionarski duh koji ti kaže “moraš skupit sve!”.
Koliko je vremena potrebno za gradnju gitare? Od kojih materijala ih izrađuješ?
Rober Bašić: Ovisi kakva je gitara, ali jednog Stratocastera bih mogao napraviti u nekoliko dana do lakiranja. Lakiranje je dulji dio posla, puno slojeva, sušenje između špricanja, malo dulje sušenje prije poliranja itd. Na taj dio se potroši jako puno vremena. Što se materijala tiče, koristim drvo koje je standardno za izradu pojedinih modela. Fenderolike gitare radim od johe ili jasena s vratom od javora, dok je PRS cijeli od mahagonija s topom od rebrastog javora.
Bespredmetno je pitati sviraš li gitaru. Jesi li ikada imao bend?
Robert Bašić: Gitaru sviram već desetak godina, a u bendovima sam zadnjih pet-šest godina. Zanimljivo je bilo kad sam prvi puta nastupao s nekom svojom gitarom. To je bilo 2009. na Rujanfestu. Cijela priča je jako duga, od okupljanja novog benda u par sati za taj jedan nastup, do zavrzlame oko imena benda (na kraju je na službenom velikom plakatu pisalo “Ex-bend mladog gospodina Bašića”), ali meni je najgori dio bio kada sam napokon došao sa svojom gitarom na stage i pokazao gitaru ton majstoru koji je na to reagirao tako da je ispod pulta izvukao svog Tom Andersona i pitao me hoću li radije svirati na njemu. S jedne strane moja gitara koju želim pokazati svima, s druge strane novi Tom Anderson koji na suho radi ko blesav. Ali, kako bi Blaženko Lacković rekao, srce je pobijedilo pa sam svirao na svom Stratu.
Ne budi tako skroman, promoviraj si bend malo, reci barem kako se zove! I ima li nešto što bi poručio mladim entuzijastima koji kane napraviti svoju prvu gitaru?
Rober Bašić: Bend se zove Kontrola Zvuka, a entuzijastima bi poručio da je najvažnije strpljenje. Bolje dva sata stavljati pragove i ostatak života uživati u svirci, nego to napraviti u pola sata pa ostatak života slušati kako žice zuje! I uvijek nositi masku za prašinu i zaštitne naočale. Ja sam to naučio na teži način.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
