Ako se postavilo pitanje kako je pošlo za rukom američkoj blues/soul/jazz pjevačici Beth Hart rasprodati pozamašan prostor zagrebačkog kluba Boogaloo čak tri mjeseca prije održavanja koncerta, što ovdje ne uspijevaju ni mnoga vrlo razvikana imena, na sinoćnjem je nastupu Hart s bendom servirala odgovor kvalitetom i energijom: takvo što se jednostavno ne propušta.
Publike, dakle, željne vrhunskog bluesa ima i više nego dovoljno. Na mnogo se mjesta u klubu čuo i slovenski jezik, što će reći da se na koncert potezalo i preko granice, a erupcije oduševljenja koje su dopirale iz publike tijekom cijeloga koncerta i samu su Beth Hart dovele do euforije u kojoj je iznenađujuće otvoreno brbljala najavljivajući pjesme, sveudilj se zahvaljujući na toploj recepciji pri svom prvom nastupu u Hrvatskoj.Izrazito impozantan, snažni glas i fizička pojava koja dominira pozornicom u kombinaciji s otvorenim duhom pomalo proste, tetovirane djevojke iz kvarta čine auru na koju se vrlo lako zalijepiti. Beth je na stejdž izašla kao frontwoman rokerske formacije s “For My Friend”, jednim od hitova koji je snimila s gitaristom Joeom Bonamassom, da bi se učas prebacila u zavodljivi blues sa “Close To My Fire”, a zatim za klavir i dašak jazza donijela sa “Swing My Thing”, nakon čega je uslijedila fenomenalna obrada pjesme Toma Waitsa “Chocolate Jesus” u savršeno rasklimanom aranžmanu vjernom duhu autora.
“Lay Your Hands on Me” najavila je kao zavodnički zov sa svim onim što izbija iz nekoga kad je napaljen, a nakon toga je opet zaplesala sa “Let’s Get Toghether” posvećenoj nevjernom momku kojeg je prevarila s njegovim bratom. “Your Heart Is As Black As Night” je njezinom glasu dopustila da crpi voodoo iz mračnije strane bluesa, a zatim se vratila za klavir i izvela “Change Is Gonna Come” Sama Cookea u izvedbi na koju sjećanje i dan kasnije još uvijek ježi. No, čak ni to nije bio vrhunac večeri. Ta čast pripala je dinamički savršeno zakopanoj “Baddest Blues” posvećenoj njezinoj majci, u kojoj se prvi ulet cijelog benda poput malja spustio na Boogaloo u trenutku koji se duboko urezuje u sjećanje.
Beth prati tročlani sastav s Bobom Marinellijem na basu, odličnim gitaristom Jonom Nicholsom i bubnjarom Billom Ransomom čiji je solo u središnjem dijelu koncerta očekivano izazvao oduševljenje. Najslabijim segmentom repertoara pokazale su se pop balade kojima je, nakon seta s akustičnim gitarama koji je ionako dovoljno spustio tenzije, završen redovni dio koncerta, ali već je povratak na bis sa “Baby Shot Me Down” i “Jazz Man” s posljednjeg albuma “Fire on the Floor” objavljenog lani vratio stvari na polazišnu točku, a nastup je okončan s još jednom, naslovnom pjesmom te ploče.Kako to često biva, zvuk u dvorani nije odmah iz prve možda legao na ono pravo mjesto, ali i to se dovoljno brzo u zadovoljavajućoj mjeri ispravilo. Dubiozna je odluka organizatora bila da večer otvori gažerski nastup mačke za jednu noć koja voli grebati, Tine Kresnik s bendom, jer nam ljubav prema mršavim obradama Zeppelina i duetima s Akijem Rahimovskim nikad neće biti navika. No nakon ovakvog nastupa Beth Hart neumjesno je zbog ičega previše prigovarati. Hvala Beth i dođi nam opet.