Čini mi se najbolje neposredno nakon prosvjeda povodom ćirilice u Vukovaru pisati o srpskom piscu (rođenom, doduše, u Zvorniku u BiH) i njegovoj knjizi koja je, eto, da ne talasamo previše, ipak otisnuta na latinici i, kako to obično biva sa suvremenim srpskim autorima, praktički nenabavljiva u lokalnim knjižarama.
Unatoč tome što razne udruge i pojedinci već duže vrijeme sustavno rade na regionalnoj suradnji te ovoj ili onoj vrsti uzajamnog promicanja pisanje riječi, unatoč tome što su neki od vodećih hrvatskih nakladnika osnovali svoje podružnice u Beogradu, unatoč tome što pojedini portali već godinama sustavno prate književna zbivanja „u regiji“, a i tome što se dogodi da neku od razvikanijih nagrada ne pokupi Hrvat, dostupnost, vidljivost i čitanost srpskih (i ostalih „regionalnih“) autora u Hrvatskoj je praktički nikakva. Ne treba se nad tim posebno zgražati s obzirom da ni hrvatski autori, posebno mlađi, u dvije od tri točke ne doživljavaju značajno bolji tretman. S druge strane, knjiga Adrijana Sarajlije pripada žanrovskom pismu, a žanrovština je oduvijek funkcionirala po nekim svojim pravilima koja s književnom maticom (bilo u političkom, bilo u poetičkom smislu) nisu imala previše veze. Autora sa svih strana granice je relativno malo, predanih čitatelja još i manje, a nekoliko godišnjih konvencija posvećenih SF-u u pravilu je sasvim dovoljno da se zainteresirani upoznaju s godišnjom, polugodišnjom ili kvartalnom žanrovskom produkcijom.
Regionalna SF-scena ni u kom slučaju nije homogena (ni po aktivnosti, ni po broju izdanja, ni po stilsko-tematskim preokupacijama), no detaljnije razlaganje trenutačnog stanja prelazi okvire ovoga teksta. Dovoljno je reći da iako žanrovski autori većinu svojih djela stvaraju u matičnoj zemlji, u određenim prigodama dolazi do „upada na tuđi teritorij“ čime se čak i onima koji ne prate regionalna zbivanja (a takvih, čak i u relativno malom krugu poklonika jednog specifičnog žanra, mora biti) pruža prilika upoznati glasove iz dalekih i egzotičnih zemalja poput Srbije i Bosne i Hercegovine.
Tako su hrvatski čitatelji Adrijana Sarajliju dosad mogli upoznati u dva navrata – čitajući dvije njegove priče od kojih je jedna objavljena u SFerakonskoj zbirci Parasvemir iz 2010. godine, a druga u Turističkim pričama – zbirci priča izdanih povodom Festivala fantastične književnosti 2011. godine. Priča Wasserkrabe (objavljena u Parasvemiru) pokazala im je sjajnog stilista, a što im je pokazala priča Zrno iz Turističkih priča ne bih znao reći jer mi ta zbirka još uvijek nije dopala ruku. Nakon par godina posvećenih kratkim pričama (od 2008. godine Sarajlija sustavno objavljuje priče u brojnim zbirkama), Sarajlija se, kako to obično biva, odlučio okušati u dužoj formi. Ogledalo za vampira prvi je njegov roman (izdan prošle godine u vlastitoj nakladi), a moguće ga je za smiješno malu cijenu nabaviti u internetskim trgovinama. Iako naslov sugerira kako je Sarajlija još jedan od onih koji su potpali pod utjecaj sveopće pomame za vampirima (‘nako iz kurioziteta valjalo bi provjeriti koliko je ljudi posegnulo za epohalnim Pekićevim djelom misleći da je riječ o erotskom nazi-exploitationu s vampirima), s tom nam sugestijom valja odmah raskrstiti. Ogledalo za vampira sve je osim još jednog klasičnog (ili suvremenog) traktata o vampirima i ostaloj noćnoj menažeriji.
Da ne bi bilo zabune, do kraja se romana taj nesretni vampir i pojavi, no to je tek usputna sitnica bez koje bi se u ovom romanu mirne duše moglo. „Ogledalo za vampira“ roman je o nadrkanom srednjoškolskom profesoru povijesti Eduardu Lasneru koji mrzi cijeli svijet (a posebno praznoglave „kurvice“ stvorene iz prepona bogatih očeva), živi na ezoteričnim forumima razasutima po internetu, a slobodno vrijeme provodi maštajući o ovom ili onom obliku dominacije nad već spomenutim „kurvicama“ i ostatkom svijeta. Dio geneze ove asocijalne patologije leži u patuljastom rastu profesora Lasnera, a dio u osjećaju intelektualne superiornosti nad nižim oblicima života (svim ostalima). Brazilska svakodnevnica (jer priča „Ogledala“ se ne odvija u našim krajevima) nema pretjeranog razumijevanja za likove poput Eduarda Lasnera, a da stvari ne bi bile jednostavne, posebnog razumijevanja nemaju ni Lasnerovi otac i majka. Potaknut seminarskim radom jedne učenice, uz pomoć novca oca generala i elitne klinike za estetsku kirurgiju profesor Lasner će stupiti na stazu osobne psiho-fizičke transformacije koja će ga odvesti čudnim i bizarnim brazilskim stazama – od favela načičkanih transvestitima i skrivenih vojnih baza, preko prašumskih staza pa sve do kreveta megapopularne pevaljke iz kojeg će, kako to obično biva s (anti)junacima, pasti ravno nazad u glib. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
