Čini mi se najbolje neposredno nakon prosvjeda povodom ćirilice u Vukovaru pisati o srpskom piscu (rođenom, doduše, u Zvorniku u BiH) i njegovoj knjizi koja je, eto, da ne talasamo previše, ipak otisnuta na latinici i, kako to obično biva sa suvremenim srpskim autorima, praktički nenabavljiva u lokalnim knjižarama.
S jedne je strane očito da se Sarajlija zabavlja slažući pikarski roman o čovjeku koji je poželio biti vampir, nadići okove tijela i uspeti se na društvenoj ljestvici. Epizodična struktura ovog romana gdje svako poglavlje predstavlja novu zgodu u životu jednog relativnog benignog i neopisivo bijesnog marginalca podsjeća na strukturu avanturističkog filma ili stripa (iz te je perspektive „Ogledalo za vampira“ savršeni kandidat za neku buduću ekranizaciju jer srpska kinematografija, za razliku od hrvatske, ne prezire žanrovski film) što odgovara karikaturalnosti samog „glavnog junaka“ i cjelokupnog svijeta kojim se kreće iako prijelazi između pojedinih epizoda nisu najsretnije izvedeni. S druge strane, u liku i djelu profesora Eduarda Lasnera nazire se ponešto uopćena kritika suvremenih (postmodernih?) hibridnih identiteta koja uzdiže roman iznad razine fantazmagorične avanture s ključem (internetski kuloari su u liku i djelu profesora Lasnera prepoznali bloggera Ghoula no to je tek tračerski kuriozitet bez ikakve relevantne književne vrijednosti) i smješta ga na razinu metaforičkog prikaza suvremenog društva spektakla. Sama metafora, doduše, nije izrazito duboka. U svom prikazu supkulturne scene horor-goth-fantasy „fanatika“ Sarajlija poseže za brojnim stereotipizacijama (Eduardo Lasner prikaz je geeka kakvog se ne bi posramili ni neki bizarniji filmovi osamdesetih) koje, u kontekstu problematike suvremenosti i novih identiteta, tek donekle funkcioniraju. Lasnerova potreba za vampirima ispostavlja se kao želja za uspjehom/slavom i seksualnom moći (ni jedno ni drugo Lasneru, što zbog deformiteta, što zbog „društveno neuglednog“ profesorskog posla, nije dostupno). Inteligencija i znanje – manjak kojih je Lasner prije preobrazbe zamjérao drugima – u konačnici se ispostavljaju kao „utješna nagrada“; samoostvarenje i zadovoljstvo mogući su tek u ulozi seksualnog predatora. Prikaz geeka kao „spodobe“ opterećene seksom i vlastitim društvenim statusom konvencionalni je pristup, svojevrsna linija manjeg otpora, koji kompleksne motivacije i identitete svodi na rudimentarne životinjske potrebe zbog čega sve skupa ne ide dalje od površne satire. Naravno, čitati „Ogledalo za vampira“ u metonimijskom ključu (u kojem je profesor Lasner predstavnik cijele grupe) nije jedina, a vjerojatno ne ni „najtočnija“ strategija za pristup ovom djelu no teško je lik profesora Lasnera razumjeti kao išta drugo osim kao svojevrsnu kritiku suvremenog pojedinca nesposobnog zamisliti se izvan okvira dominantne masmedijske matrice. Iz satiričke vizure takva je ontološka redukcija razumljiva i prihvatljiva. No, ukoliko se na takvom temelju poželi graditi ikakva supstancijalna kritika zetigeista, temelj će se – kao što se i dogodilo – bez većeg otpora urušiti pod teretom zadatka.
U svakom slučaju, „Ogledalo za vampira“ osrednje je ostvarenje suvremene regionalne žanrovske produkcije. Zabavan i ne posebno pametan hibrid pulp-akcije fantastičkog predznaka i satiričkog traktata, dostatan za jedno bezbrižno popodne.
(Samizdat, Beograd 2012., cijena 24 kune)