Aleksandar Dragaš ‘Goran Bare – Budi ponosan, monografija’ – kamen se zakotrljao

Izuzmemo li biografije svjetskih glazbenih legendi, potreba za ukoričenim životima ovdašnjih glazbenika jest puno veće nego što bi se isprva moglo pomisliti, posebno ako je riječ o karizmaticima. Na listi najtraženijih je Goran Bare koji dosad još nije bio u prilici da sjedne i u podužim seansama nekom biografu po vlastitom. ili tuđem izboru ispriča svoju životnu priču.

Aleksandar Dragaš ‘Goran Bare – Budi ponosan, monografija’

Može se reći da smo eksploziju objavljivanja glazbenih biografija imali u proteklom desetljeću. Uzrok tome strujao je iz dva smjera. Prvi je bio potreba da se nakon velike ekspanzije glazbene pop kulture u brojne segmente svakidašnjice pronikne u živote njenih brojnih aktera – jer je puno toga postalo veće od same glazbe. Drugi smjer je uzrokovan (sad već davnom) kratkom, ali efektnom vladavinom Napstera koji je stubokom promijenio konzumentske navike što je dovelo do pada prodaje fizičkih nosača zvuka i to je trajalo skoro cijelo desetljeće. Time su knjige o glazbenim akterima postale ‘solidna valuta’ nepodložna internetskoj pirateriji. Govoreći u domaćim okvirima, gotovo da i nema većeg diskografa koji nije plasirao neku knjigu biografskog ili sličnog karaktera, jer čim postoji čitalačka potreba, postoji i tržište.

Izuzmemo li biografije svjetskih glazbenih legendi, potreba za ukoričenim životima ovdašnjih glazbenika jest puno veće nego što bi se isprva moglo pomisliti, posebno ako je riječ o karizmaticima. Na listi najtraženijih je Goran Bare koji dosad još nije bio u prilici da sjedne i u podužim seansama nekom biografu po vlastitom. ili tuđem izboru ispriča svoju životnu priču. S jedne strane tržišna potražnja, a s druge uvrnuti karakter.

Croatia Records, koja je već skoro deset godina matična Baretova kuća odlučila je tu žeđ publike ugasiti svojevrsnim hibridnim rješenjem – monografijom koju potpisuje Aleksandar Dragaš, čovjek koji je s Baretom i grupom Majke prošao sve oblike suradnji i praćenja. Bio im je izdavač, menadžer, izvršni producent, PR i prateće novinarsko pero. Dakle, Dragaš je po pitanju Majki bio onaj arhetipski entuzijastični član benda koji nije nastupao u glazbenom smislu, ali je pokrivao sve one druge bitne segmente i to u onoj najvažnijoj početnoj fazi, koja je konkretno u slučaju Majki donijela dva nastupna legendarna albuma; „Razum i bezumlje“ (1990.) i „Razdor“ (1993.), koje je na koncu i osobno financirao. Ako se uzme u obzir da je Dragaš ujedno i etablirani domaći glazbeni novinar i recenzent profanog ukusa, čini se da bolje osobe nema od njega po pitanju monografije, ali i biografije. No ovdje je naglasak na: ‘čini se’, jer sudeći po monografiji Dragaš to nije.

Monografija „Budi ponosan“ pročita se u jednom danu, eventualno dva. Izuzme li se kratka biografija, to je kompilacijsko djelo prijašnje objavljenih intervjua s Baretom u Jutarnjem listu, kronologija recenzija albuma, što originalnih, što naknadno napisanih više kao evociranje na neke, sad već davne, događaje, te nekoliko koncertnih reporta. Naravno da u konceptu monografije sve navedene forme drže vodu, kao što je i sam autor naveo u uvodniku da je „Budi ponosan“ samo njegov mali doprinos u rasvjetljavanju nekih momenata iz života jednog rock karizmatika i jedne velike domaće glazbene karijere, te njeno vrednovanje.

Dragaš je čak uputio i poziv „mlađim i zdravijim kolegama s više vremena i manje obaveza“ da napišu biografiju Gorana Bareta i Majki, jer oni to svakako zaslužuju. Što zbog obaveza, što zbog zdravstvenog stanja, nakon takve uvodne riječi je jasno da Dragaš nema ambiciju dubinski se pozabaviti Baretovom biografijom. Daljnji tekstovi ukazuju na to da je možda i u pravu. Naime, Dragašev problem je što on u cijeloj toj priči sjedi na dva stolca, ili je možda bolje reći da na jednom ramenu ima anđela, a na drugom vraga kad piše o Baretu. Malo je u ulozi aktera, malo u ulozi strogog recenzenta koji traži odmak. To je kontraproduktivno. Traži objektivnu nit na mjestima gdje treba biti subjektivan, dok tamo gdje treba biti neutralan (tj. najbliže pojmu objektivnog) zapada u nepotrebno gorljivo dociranje čitateljima kakav je ustvari Bare ne ostavljajući prostora za čitateljske zaključke.

Jednostavno ne može sakriti da je u jednom periodu imao puno dublji odnos s frontmenom Majki i da je utjecao na njegov glazbeni ukus (u što ne treba sumnjati), no ta „ich forma“ zna ometati fokus na subjekt, a to je Goran Bare. Nije uspostavljen literarni uzročno-posljedični niz pa stoga Dragaševe tekstove jednostavno treba doživljavati kao niz fragmenata, kao što su uostalom i fotografije Sanje Bacharach Krištofić, Marka Krištofića, Gorana Berovića, Zorana Jaćimovića, Zorana Marinovića, Marka Šolića i Nikole Kneževića koje zauzimaju polovicu monografije.

No i s fotografijama je balans, hajmo reći, tanak. Najviše su zastupljenje koncertne fotografije posljednjih nekoliko godina, no bitan period Majki iz „Fiju briju godina” nedovoljno pokrivaju fotografije para Krištofić i Zorana Jaćimovića. Šteta je što se nije došlo do fotografija sa sessiona rađenih za „Razdor“, „Milost“, „Vrijeme je da se krene“ i svih onih koncertnih analognih uradaka iz GK Jabuke (i festivala na terasi tog kluba), ili pak s „Fiju briju“ okupljanja u Domu sportova koja su redovno pokrivali u to vrijeme primjerice fotografi Feral Tribunea, Nino Šolić i pokojni Hrvoje Polan, pa da monografija u slikovnom segmentu bude ispričana uistinu raskošno.

Iskreno se ne mogu oteti dojmu da je „Budi ponosan“ imala prekratki deadline (vrlo vjerojatno „do Interlibera“), i da nije imala osobu koja se mogla posvetiti samo tome. Monografija je skockana da drži vodu. Ali samo to. Ne očekujte slapove raskoši. Također je zamjerka prijelom fotografija na dvije strane, te ‘duplerice’ jednostavno ne funkcioniraju s uvezom jer se dosta toga u centralnom (i najvažnijem dijelu) fotografije ne vidi.

Ono što je pohvalno tiče se audio dodatka, tj. istoimene kompilacije „Baretov blues 21. stoljeća“ koju je uredio Aleksandar Dragaš kako bi knjiga dobila dimenziju zvuka, odnosno svojevrsni soundtrack. „Baretov blues 21. stoljeća“ nije klasično kronološki posložena kompilacija opće znanih hit zgoditaka. Ima i njih, ali Dragaš je želio biti neopterećen tom vrstom imperativa, već je nastojao uhvatiti drukčiji ugođajni niz. Dobio je priliku sklopiti svoj ‘best of’ Bareta i Majki i to je odvažno i učinio, bez primisli da će nekome morati polagati račune i odgovarati na pitanja: „A zašto nema ovog ili onog?“

U knjizi se na par mjesta pita može li se uopće Baretov opus razdijeliti od ovisnosti koja mu je obilježila život, a već s prvom „Ništa lažno“ (album „Izgubljen i nađen“ Bare & Plaćenici, 2001.), i stihovima u kojima je heroin personificiran s đavlom koji progoni Bareta, kao da odgovara na to pitanje i sebi i drugima. ‘Đavo’ je na samom početku. S njim je sve i počelo.

Gotovo pola prvog dijela kompilacije pripada pjesmama s albuma „Izgubljen i nađen“ i „7“, a obzirom koliko je opće poznata Dragaševa fascinacija američkim countryjem ne može mu se zamjeriti taj iskorak u kojem svjesno ili podsvjesno Bareta smješta u vizuru country outlawa, jer na koncu Bare i jest odmetnik, ali odmetnik sa slavonske ravnice. Dragaš ne skriva ni osobnu želju da iščupa i dva najbolja momenta s Baretovog najlošijeg albuma u karijeri, a to je „Srce“ iz 2006. godine, uvršavajući pjesme „I dok pleše sama s kišom“ i „Waltz za pokojne“, u želji da ispravi nešto što se ispraviti ne da, pa i ta odluka nekako lijepo sjaji u tom uzaludnom porivu, kao da i sam Dragaš traži neko iskupljenje u tome što je i on sam u monografiji tom albumu dao najnižu ocjenu.

No nažalost, „Mršavi pas“ s „Razdora“ koja potom dolazi jasno ukazuje na to što znači kad Bareta pogodi prava inspiracija. „Teške boje“ također – taj dio kompilacije je općenito trenutak u kojem kao da nakon što ste upali u neku omamljujuću sanjivost vam netko bane pred vrata i sruši ih s dva hica iz sačmarice.

Drugi dio bi mogao biti diskutabilan. U jednu ruku Dragaševo je pravo kao autora kompilacije da s izborom tri pjesme s albuma „Teške boje“ (2011.) i posljednjeg „Nuspojave“ (2019.) želi dati jasnu izjavu da je Bare i dalje moćan autor i interpretator. U drugu ruku, može se interpretirati da je bila situacija ‘daj što daš’, jer nije uvrštena niti jedna pjesma iz Jabukaton razdoblja i s prvog albuma („Razum i bezumlje“ i „Vrijeme je da se krene“ je prijašnjih godina na vinilu reizdao Dancing Bear), kao ni s trećeg studijskog albuma „Milost“ koji zasad ima sudbinu trinaestog praseta, jer tko zna kakvim je izdavačkim ključem zaključan obzirom da je njegov nakladnik 1994. bila Heroina.

No, kako je već utvrđeno, riječ je o ‘soundtracku knjige’ i on je kao takav sasvim dobro iscrtao Baretov poetski put. Kad se sve zbroji i oduzme, monografiju „Budi ponosan“ bi trebalo uzeti tek kao prvi korak ozbiljnijeg literarnog iscrtavanja rute života Gorana Bareta, kao i sastava Majke, jer njihov značaj ujedno se tiče i značaja hrvatskog rocka i njegovog smisla. Stoga je dobro je da se i tu ‘kamen zakotrljao’.

(Croatia Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X