Aleksandar Dragaš ‘Pjesme u doba korone’ – šank u doba korone

Prošla godina bila je izazov za sve, a posebno za one koji žive od glazbe.

Aleksandar Dragaš ‘Pjesme u doba korone’

Nema svirki, nema izvora prihoda, trebalo se transformirati, postati posebno kreativan i poduzetan, podebljati sate online života, naučiti kopati krumpire… Svatko se snalazio kako je mogao, a Aleksandar Dragaš, čovjek koji također živi od glazbe – od pisanja o njoj, ako nikako drugačije – snašao se tako da je počeo još više slušati.

A što točno? Ono što Aleksandar Dragaš sluša čitav život. Ukopan u rovovima svog ukusa, Aleksandar Dragaš nije iskoristio #ostanidoma da proširi vidike i nauči nešto novo – on je ostao dosljedan prašnjavim vinilima Boba Dylana, The Stooges, The Clash, The Rolling Stones… Pravi muzej.

A bilo je u tih pandemijskih godinu do godinu i pol stvarno svega. Sezona krize izrodila je dosta zanimljivih fenomena i pojava, novih trendova i vizija pa i samog “audija”, novih zvukova koji su nas pozdravili iz zvučnika. Recimo, talijanski glazbenik Bruno Bavota iskoristio je izolaciju svog stana i posebno žestoki udar COVID-a na njegovu domovinu za kreaciju Apartment Loops”, albuma ambijentalne i elektroničke glazbe koja na briljantan način dokumentira psihička i “ambijentalna” stanja života u karanteni i paranoji. Kompozitor i pijanist Thomas Bartlett jednako žestoko zatvaranje New Yorka iskoristio je za inspiraciju svojih mikro-sonata pa stvorio osam novih predivnih klavirskih kompozicija u samo dva dana te ih izdao na albumu “Shelter”.

Charli XCX, White Denim, Taylor Swift, Little Simz…, svi su oni objavljivali tzv. “pandemijske albume” s istom načelnom premisom, soundtrackom “novo normalnog”, svatko sa svojim pristupom stvaranju glazbe iz balkonske buke lupanja po loncima. Dala bi se napisati dobra knjiga o svemu tome.

Ali “Pjesme u doba korone” nije takva knjiga, da vas naslov ne zavara. Ništa od toga nećete pronaći u ovoj zbirci kolumni iz novina, tekstovima koji prvenstveno govore o tome što svira u glavi i zvučnicima autora koji je hladnopivovski ostao bez svoje najdraže birtije pa imao vremena posvetiti još više pažnje onome što mu je na policama. Kome trebaju novi trendovi, zvukovi i izvođači kad imamo Petera Tosha iz 1976., Iana Duryja iz 1977, Franka Sinatru iz 1980. i – naravno, kakav bi to bio Aca da ne pokaže kako “kuži” elektroniku jer je prije pola stoljeća čuo – Kraftwerk, s kojima otpleše ravno u 1977.?

“Pjesme u doba korone” su Dragašev osobni glazbeni dnevnik, sučeljavanje čovjeka s izgubljenom mladosti i odjecima sveživotnog hedonizma, sudarenog s posljedicama izolacije kao otvaranja prostora za razmišljanje o prošlosti – i sve to kroz nostalgiju glazbene selekcije. Daleko od birtija u kojima je, kako sam piše, zapio najmanje jedan polovni BMW, Dragaš potvrđuje tezu da se u dobu kriza ljudi očajnički hvataju za poznato. Piše on o Idolima, Scorpionsima i Pankrtima, ali u isto vrijeme mudruje o reindustrijalizaciji zemlje, obnovi privrede, revitalizaciji željeznice, restrukturiranju javnog zdravstva…, u najboljoj maniri filozofa sa šanka na kojem se provozao BMW, polovni, barem jedan. Lamentira o otuđenosti grada i sela, “osobnim slobodama” pušenja u avionima, a onda bježi u fleševe dana kada je bio debeli kratkokosi panker smrtonosno zaljubljen u “tanušnu vilinsku hašomankicu” s kojom je ranih osamdesetih komunicirao telefonskom govornicom, jer nije imao telefon u roditeljskom stanu.

Dragaš je “Pjesme u doba korone” zasuo beskonačno urnebesnim komadićima djetinje dražesnosti, možda najboljim dijelovima ove glazbeno-egzistencijalističke struje svijesti, poput onih u kojima konstatira da je korona “prilika da se odmori od kapitalizma” i da se “zbog tog malog gada osjeća kao crnac u američkom getu ranih sedamdesetih”. Ali koliko god da urnebesan bio, Aca ima svoju publiku. Nadam se da se ona zabavila čitajući sve to zajedno barem upola koliko sam se zabavio ja.

(Rockmark, 178 str, 2021.)

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh
X