Žiljakove priče, premda sve odreda smještene u konkretna povijesna razdoblja, nadilaze hrvatskoj književnosti mila pitanja nacije, povijesnog iskustva/sjećanja i položaja intelektualca u društvu.
S obzirom da su neki elementi Žiljakovog pogovora indikativni za ono što u ovom tekstu pokušavam razložiti, nužno ih je spomenuti. Ukoliko itko van krugova poklonika razmišlja o fantasyju tad cjelokupni žanr povezuje s njegovim najpoznatijim predstavnikom – “Gospodarom prstenova” J. R. R. Tolkiena. Stotine, što talentiranih što netalentiranih, epigona koji su pohrlili zauzeti Tolkienom otvorenu nišu prouzročili su svojevrsnu identifikaciju fantasyja s figurama čarobnjaka, junaka, vila, demona i kojekakvih čudovišta u prilično besmislenom i šabloniziranom plesu po dvoranama i prostranstvima pseudo-feudalnih, pseudo-povijesnih monarhija. Takav se fantasy u međuvremenu razdijelio na desetke podžanrova i premda se osnovne paradigme danas drže tek najgori primjerci eskapističke književnosti komercijalnog predznaka, njome definirano popularno razumijevanje ovog žanra sporo se, ako ikako, mijenja.
Fantasy, shvaćen tek kao jedan od pripovijednih modaliteta, puno je više od alata za uprizorenje kostimiranih bajki i dvorskih sapunica. Za Žiljaka, fantasy je „reakcija na suvremeni (post)industrijsko-urbani okoliš, fizički, ali i ekonomski, društveni i emotivni, stvoren kapitalističkom ekspanzijom u zadnjih dvjesta godina“. Pomoću fantasyja moguće je tematizirati odnos čovjeka i prirode, istraživati ontologiju bića lišenog konteksta „fašistoidne golotinje betona“, „geometrijski pravilnih krajolika“ i „dosadno potrošačkog postojanja“ te preispitivati i preispisivati priče i mitove raznih tradicija tražeći u njima zajednička obilježja ljudskog identiteta, kontekstualne razlike i posljedice dogmatski interpretiranih mitoloških predaja i rituala kako na društvo u cjelini tako i na čovjeka-pojedinca.
Ova kozmopolitska, transgeneracijska, transnacionalna poetika, lišena apsolutne ovisnosti o nekom partikularnom ovdje i sada, karakteristično je obilježje proze Aleksandra Žiljka i kvalitetnog fantasyja u cjelini. U kontekstu suvremene hrvatske književnosti, gotovo opsesivno fokusirane na nedavnu prošlost, generacijska iskustva i ispravljanje „krivih drina“ lokalnih političko-društvenih kurioziteta takva je poetika gotovo revolucionarna. Dok velika većina suvremenih hrvatskih književnika književnost shvaća kao poligon za diseminaciju specifično hrvatskog iskustva, čime se supstancijalno veže za određeno prostor-vrijeme zbog čega, prilikom smjene generacija, uglavnom gubi kako na zanimljivosti tako i na relevantnosti, Žiljakova proza tematizira ideju čovjeka bez dodatne prtljage.
Žiljakovi junaci nalaze se u arhetipskim situacijama različitih tradicija (četiri priče zasnovane su na četiri različita konteksta: Kina u vrijeme cara Quin Shi Hanga, okolica Varaždina u vrijeme provala Tatara, Europa u prvoj polovici 19. st, Japan u vrijeme kasnog razdoblja Edo) unutar kojih pokušavaju pronaći odgovore na pitanja o samima sebi i o vlastitoj ulozi u svijetu. Četiri priče na različite načine razlažu esencijalno istu problematiku o odnosu pojedinca, društva (vladara) i kozmosa (prirode). Problematika je, poput odgovora (složenih u skladu sa Žiljakovim idejama o čovjeku kao tek nešto pametnijoj životinji i dobru kao neovisnom o društveno konstruiranom moralu) ista no uprizorenja se, ovisno već o specifičnostima pojedinih razdoblja, razlikuju. Dalje>>