Amateri na kampiranju: Lutanje od Las Vegasa do San Francisca

Naš novinar uputio se na trotjedno putovanje po Nevadi i Kaliforniji sa šatorom, termosicom i sunčanim naočalama.

Red Rock (Foto: Mark Christy)

Red Rock: U okruženju krvavih planina

Poprilično je mazohistički bilo zamijeniti rekordno vruće ljeto u Hrvatskoj, rekordno vrućim ljetom u Nevadi. To bi značilo konstantnih 38 stupnjeva, bez vlage, s vrućim vjetrom i vrućim zrakom, sa suncem od kojeg valja bježati. Kamp Red Rock nalazi se na rubu pustinje Mojave, a ime je dobio po zaštićenom prirodnom području, kanjonu iz kojeg se uzdižu planine crvene poput krvi, prepune oksidiranog željeza. Drugim riječima, zahrđale su.

U Red Rock smo stigli nakon dva dana i jedne noći provedenih u dekadenciji Las Vegasa, grada čija je svjetlost probijala preko planine i osvjetljavala dolinu. Red Rock je bio podosta pun, uglavnom kamperima koji su se ujutro spremali na penjanje po planinama, a mi smo se dovezli u društvu Šibenčanke Nives i njujorške braće Marka i Carla, koji više od godinu dana žive isključivo u kampovima i američkoj divljini. Amateri su dopali u iskusne ruke.

– Razumijemo vaše razloge za bijeg od svijeta, al’ ipak, s vama nešto nije u redu – bilo je prvo što smo im rekli kad smo shvatili da naš domaćinski trojac, koji s autom i prikolicom putuje SAD-om  pod brendiranim nazivom „Camp Trend“, svakodnevno improvizira s tuširanjem, osobnom higijenom, prehranom, pranjem robe, zahodom i međuljudskim odnosima. Jer, godinu dana biti osuđen na iste ljude 24 sata dnevno, izazovan je poduhvat.

– Ovo nam je bila želja, a morali smo je ostvariti dok smo još mladi – rekao nam je Mark, 32-godišnji snimatelj i neformalni vođa Camp Trend ekspedicije.

U Red Rock kampu uvjeti su, govore nam, bolji od većine kamperskih lokacija. WC je čist, ima tekuće vode i svako kampersko mjesto ima nadstrešnicu za obranu od sunca. To je, pokazalo se, bilo spasonosno. Sunce od 9 ujutro neumitno prži, roba oprana na ruke osuši se i prije nego dođe do konopca za sušenje, a ni životinje se ne vide do sumraka. Ogromni zečevi, miševi i neka čudna mala vrsta vjeverica vole protrčati pored šatora, što se, nasreću, ne može reći za čegrtuše i škorpione. Oglas na ulazu u kamp jasno upozorava da se ne preporučuje diranje zmija i pauka. Eto, pa ako je netko slučajno pomislio… Kad smo kod životinja, s nama je i Hector, chihuahua koja uglavnom prespava dan, a navečer napeto prati kretanje miševa. Dosad nismo vidjeli da je uspio uloviti ijednog.

Kamperi su zanimljiva sorta ljudi; druželjubivi i znatiželjni. Rick iz Detroita sa stalnom adresom u Las Vegasu (tvrdi da je nekadašnji bubnjar Alicea Coopera), zna dosta toga o ratu u Hrvatskoj, zanimali su ga „insajderski“ detalji, a analizirao je naš jezik i proglasio ga „brzim“ i sličnim ruskome. Kamperi razmjenjuju informacije o dobrim i lošim mjestima za kampiranje, o kamperskoj opremi, razmjenjuju muziku i filmove… Razmjenjuju dobro raspoloženje i dvosmjerno podižu moral. Život na cesti je samotan, susret s drugim kamperima je kao priključenje na internet.

I u stanju su diviti se prirodi beskonačno. U stanju je to i amaterski kamper/potpisnik ovih redaka, no na početku nas je u podsvijesti stalno mučilo pitanje: „Što sa sobom preko dana?“. Dan, međutim, proleti. Buđenje je zorom, pranje zubi, prozirna američka kava, doručak i odlazak. Ili do trgovine, benzinske pumpe, ili dublje u kanjon Red Rock na još malo divljenja prirodi, ili po vodu i led, ili na još jedan đir po lasvegaškom The Stripu… U kamp se vraćamo predvečer, večera, pivo, pivo, pivo, a san dođe na oči oko 21 sat.

Četiri dana u Red Rocku su proletjela, a da smo znali što nas čeka u Death Valleyju, našoj idućoj postaji, ne bismo se nikad žalili na vrućinu u Nevadi…

Death Valley (Foto: Mark Christy)

Death Valley: Đavolja siročad i smrtonosne vrućine

Kamp u Red Rocku napustili smo s tri konačna zaključka: 1. kad te ugrize crveni mrav, zna bit zeznuto, 2. kad pet dana ne otvorite nijedan hrvatski news portal, otvore vam se čakre, prodišete punim plućima i ten vam se popravi, 3. kad u pustinji čujete „Unknown Soldier“ shvatite da do tog trena Doorse uopće niste čuli onako kako je Kralj guštera želio da ih se čuje.

Naši domaćini su, potpuno krivo, pretpostavljali da nam je u Red Rocku dosadilo, pa su nas tješili Kalifornijom, našim idućim odredištem. I konačno smo se, nakon recikliranja smeća i punjenja rezervi vode, uputili prema Zapadnoj obali, dalje od vrućine Nevade. Prva mislija bila je stati kod znaka „Welcome to California“, svi smo pretpostavljali da postoji. No, ta slavna Kalifornija postavila je na granici s Nevadom znak veličine kutije šibice, kojeg smo u zadnji tren ugledali krajičkom oka i razočarano produžili.

Približavajući se Death Valleyju, nacionalnom parku s najnižom točkom u Americi u odnosu na razinu mora, živa je na ekranu nezaustavljivo išla prema gore. Kad je dosegnuta psihološka granica od 100 Fahrenheita, bilo je jasno da smo iz vruće Nevade došli u pakleni dio Kalifornije, gdje na svakom koraku stoji upozorenje da se nakon 10 sati ujutro ne preporučuje šetnja. U Furnace Creek kampu, našem prenočištu, temperatura se zaustavila na 109 F, dakle negdje oko neugodna 44 stupnja s vrućim vjetrom, koji je po licu udarao kao fen namješten na tri.

– Pokušajmo ovdje prespavati večeras, pa u zoru bježimo odavde – poručio je ozbiljno Mark, šef ekspedicije, znajući već da nitko oka neće sklopiti. Osim njega, ta iskusnjara spava po svim vremenskim uvjetima već godinu dana.

I nisu samo litre znoja remetile san u pregrijanom šatoru, svoj su obol dali i kojoti. Prerijski vukovi zavijaju samo onda, kaže internet, kad ubiju nešto za večeru. Te su noći zavijali na desetke puta, u neposrednoj blizini kampa, a to zvuči otprilike kao da se đavolja siročad, vrtićkog uzrasta, jezivo cereka nad prolivenom krvlju bespomoćne djevice. Ukratko, horor.

Death Valley je, izuzmemo li neprospavanu noć, teško prepričljivo čudo prirode. Gole planine, u svim duginim bojama, bez imalo života na sebi, tako da nam je misterija kako kojoti uopće mogu preživjeti. Ili samo dođu plašiti kampere zavijanjem, pa se ujutro vrate u neku zelenu dolinu. Na letku kojeg smo dobili na ulazu u nacionalni park upozoravaju da ne idemo previše duboko u pustinju, ma koliko pješčane dine izgledale primamljivo te da stalno imamo auto u svom vidokrugu. Od 2000. godine osamnaest ljudi umrlo je od dehidracije u pustinji, dezorjentirali su se i više nisu mogli naći parkiralište. Zmije nisu spominjali, iako su dine prošarane njihovim tragovima.

Showbizz informacije iz Death Valleyja: U2 su upravo ovdje snimili fotografiju za naslovnicu albuma „Joshua Tree“, a izvorna „Planeta Majmuna“ svoj filmski set je također ovdje smjestila. I mi smo nabasali na snimanje reklame za novi Fordov monovolumen i nekakav igrani film, ali od policajaca koji su čuvali set nismo uspjeli saznati imali li kakvih holivudskih faca.

Na izlasku iz Death Valleyja prošli smo pored Lone Pinea i Big Pinea, dva gradića između kojih je smješten indijanski rezervat.

– Sigurno se ne podnose – uključio nam se naglo hrvatski način razmišljanja.

Pored Big Pinea pronašli smo bazen koji je izravno priključen na prirodni izvor vruće podzemne vode. Skočili smo bez razmišljanja u tu zagrijanu vodu, jer smo nakon pet dana bez tuša bili spremni uskočiti u bilo kakvu lokvu. Put nastavljamo prema Bishopu, gradu koji obećava malo niže temperature…

Sierra Nevada (Foto: Mark Christy)

Sierra Nevada: U medvjeđem brlogu

Tri zaključka donesena po napuštanju Death Valleyja: 1. vrućina može nanositi konkretnu fizičku bol; 2. kad prespavate u pustinji možete se cijeli život hvaliti da ste prespavali u pustinji; 3. metalna boca za vodu kupljena u usputnom dućanu uz cestu pokazala se kao daleko najbolja investicija na ovom putovanju.

Iskusni kamperi znaju, a amateri to naknadno otkrivaju, da je spavanje u divljini samo dio doživljaja. Mala američka mjesta na koja nailazimo po putu, daju nam dojam da se susrećemo s „pravom Amerikom“, onom iz koje omladina vjerojatno jedva čeka uteći. Independence, Big Pine, Bishop, Mammouth Lake i slični gradići s tri do četiri tisuće stanovnika idilična su mjesta s hrpom najčudnijih dućana, koji opstaju na način nama nepoznat. Jer kako objasniti da glavna ulica u Bishopu (3800 stanovnika prema Wikipediji) ima dvije prodavaonice antiknog namještaja, nekoliko dućana s rabljenim knjigama i jedan s kaubojskim čizmama te barem tri meksička restorana? I svi rade.

Kako je stara istina da možeš bježati, ali ne možeš pobjeći, tako neka ostane zapisano da smo u trgovini u Bishopu, gradu izvan svih turističkih ruta, naletjeli na gospođu iz Zagreba koja je također bila u prolazu, a među ofucanim polovnim knjigama u dućanu u blizini ponosno stoji turistički vodič po Hrvatskoj. Prodavačica kaže da smo mi prvi koji su obratili pažnju na njega. U šetnji Bishopom saznali smo i da su AC/DC noć ranije rasturili u Los Angelesu.

Zaustavljanje po mirnim kalifornijskim mjestima dalo nam je mogućnost da ostvarimo davno zacrtani plan – kušati sve ono što Ameri jedu i piju u filmovima. Dakle, zasad smo odradili hamburger u Burger Kingu, mac&cheese, jutarnje žitarice i palačinke s javorovim sirupom, kavu u Starbucksu, sljezove kolačiće otopljene na kamperskoj vatri, burito, milijun vrsta smoothiesa i shakeova te naravno, u slavu Ala Bundyja – Budwieser, najjeftinije moguće američko pivo. Na većini namirnica u trgovinama piše „organic“, doslovno sve je organsko, što će reći da vjerojatno ništa nije organsko. Na popisu nam je još i smrznuti jogurt, to smo ostavili za San Francisco, našu krajnju destinaciju.

Kamp smo podigli dvadesetak milja od Bishopa, podno vrhova Sierra Nevade. Ispalo je da su dosadašnja kampiranja u Red Rocku i Death Valleyju bila samo zagrijavanje za pravu stvar. Prvi put smo, naime, šator digli u divljini, ni blizu nekakvog službenog kampa. Okoliš je u predvečerje izgledao zlokobno.

– Da nema ovdje možda medvjeda? – pitali smo.

– Maaa, nema. Ovdje vjerojatno ne, možda gore u planinama.

Ne, nema. Samo je na svakoj pojedinoj majici, reklami i šalici u obližnjem Bishopu istaknut medvjed, ponos i dika općine. Uostalom, nismo mi gledali serijal Beara Gryllsa uzalud; stotinjak metara od šatora naišli smo na čisti medvjeđi trag, a i obilnog izmeta je bilo svuda naokolo. Da skratimo priču, spavanja prve noći nije bilo. Idućih noći smo se pomirili sa sudbinom, ako će napast’, neka napadne. San nam je bitan, pa tko preživi… Kad svu pažnju usmjerite na osluškivanje planine noću, u vlastitoj nesigurnosti, doznate koliko nevjerojatnih zvukova priroda proizvodi kad se čini da sve miruje. Nema tog djetlića u Sierra Nevadi čije lupkanje u drvo nismo registirali. Medvjeda niti čuti.

Spavanje izvan kamp-lokacija znači odlazak na WC s lopatom u ruci. Ostali smo, i ne misleći, bez jednog bitnog luksuza, ali barem više nije vruće. S druge strane, vjerojatno smo bili na najboljem mjestu na svijetu za promatranje fenomena krvavog mjeseca, a imali smo i potok, McGee Creek, u kojemu smo naivno mislili da ćemo se oprati, no hladnoća vode udarala je izravno u mozak. Bez tuša smo već danima. Možda više sreće bude u Yosemiteu, nacionalnom parku koji nam je iduća postaja.

Yosemite (Foto: Mark Christy)

Yosemite: Oj ti vilo, vilo Yosemita

Tri zaključka spuštena sa Sierra Nevade: 1. medvjed ne želi sresti tebe barem jednako koliko ti ne želiš sresti njega; 2. nakon tri dana odlazaka na WC iza stabla, s lopatom u ruci, počneš preispitivati ljudsku odluku da se za takve stvari koristi zahodska školjka; 3. poslije sedam dana bez tuširanja, više nitko ni ne razmišlja o tušu.

Pred nama je bilo tri dana kampiranja u Yosemiteu, uz Yellowstone, najpoznatiji američki nacionalni park, zbog čega su naši domaćini bili posebno uzbuđeni. Nikad nisu bili, a ako si kamper, a nikad nisi spavao u šumama Yosemitea, onda si neozbiljan. Znaju to svi američki kamperi, i izgleda da su svi oni odlučili baš sad doći tu. Traženje slobodnog mjesta u nekoliko kampova u Yosemiteu, bilo je frustrirajuće. Mjesta u kampu rezervirana su čak do šest mjeseci unaprijed, a spavanje izvan kampa je strogo zabranjeno. Našli smo slobodno mjesto tek kasno navečer, podigli šatore rekordnom brzinom i zaspali u mraku šume.

Yosemite je kombinacija Velebita i Plitvičkih jezera – planine, šume, jezera, vodopadi – s tim da je kudikamo veći. Od kad smo prošli kroz službenu kapiju do dolaska u prvi kamp, smješten negdje u sredini nacionalnog parka, prošlo je dobrih dva i pol sata vožnje. Priroda je veličanstvena, a medvjeda koliko hoćeš. Njima je Yosemite lokacija broj 1, u njihovom svijetu medvjeđi brlozi ovdje postižu najveću cijenu na tržištu nekretnina. Čak 45 medvjeda poginulo je na cestama Yosemitea u zadnje tri godine! Teško ih je ne susresti, a nama je to ipak uspjelo. Ustvari smo ih, nakon pobijeđenog straha još u Sierra Nevadi, čak i tražili po šumama.

No, dobili smo novi razlog za strah – planinske lavove. Divlje mačke, nepredvidljive i vječno u lovu. Ipak, nije bilo problema, jedino nas je terorizirala obitelj rakuna, gladuši koji su samo čekali da svrnemo pogled i već su bili na stolu. Nije ni to bilo potpuno bezazleno, budući da su po kampovima bile polijepljene obavijesti da je tijekom kolovoza pronađeno nekoliko mrtvih vjeverica i rakuna s dijagnozom – kuga.

Osim obavijesti o kugi, svuda se po parku može čitati i o povijesti Yosemita kroz stoljeća i tisućljeća. Da vam skratimo priču: Yosemite je u ledeno doba bio prekriven ledom, kad se povukao niknule su šume i zelene doline u kojima su stotinama godina mirno živjela indijanska plemena Miwok i Paiute. Sredinom 19. stoljeća došli su bljedoliki i sve ih pobili. Zadnjih 125 godina to je nacionalni park.

U Yosemiteu smo upoznali i onu težu stranu kampiranja. Nakon što smo ujutro posjetili park sekvoja, stabala oko čijeg se debla može za ruke uhvatiti i do dvadeset ljudi, počela je kiša. A što kamperi rade kad pada kiša? Ništa, sjede u šatoru i čekaju da prestane. A ako su podigli šator na blagoj nizbrdici, kao što mi jesmo, onda se u sebi mole da ih blatna bujice na odnese. Nije nas odnijela, ali smo onako blatnjavi i mokri zaključili da je konačno došlo vrijeme za tuš.

To smo obavili u San Franciscu, udaljenom tri sata vožnje. Usput smo prošli kroz još nekoliko američkih živopisnih gradića, Modesto, Tracy i Vallejo, i nastavili s probavljanjem američkih „filmskih“ poslastica. Odrađeni su bloody mary, smrznuti jogurt i cheese cake. O San Franciscu nećemo previše, samo savjet: nemojte biti poput nas i rezervirati hotel u centru grada, to je geto po kojem se ne preporučuje šetnja nakon što sunce zađe. Izaberite neke fine kvartove, poput Haight Ashbury, Ocean Beach, Union Square, Little Italy ili Fisherman’s Warf. U svakom slučaju, našli smo tuš i spremni smo za put prema Napa Valleyju, kalifornijskom vinarskom ponosu…

Napa Valley (Foto: Mark Christy)

Napa Valley: Hvali vino, drž’se piva

Tri zaključka spašena iz San Francisca: 1. tu je gej najviše okej; 2. beskućnika je gotovo više nego kućnika; 3. kampiranje nam je udarilo u glavu – nakon tri dana velegrada, hotela i finog WC-a, jedva smo se čekali vratiti u naš šator.

Put prema Napa Valleyju, vodio je kroz Vallejo, Sonomu, Napu, Calistogu te kroz bajkovitu St. Helenu. Vinarski kraj u kojem smo mi tvrdoglavo ostali pri testiranju svih mogućih vrsta piva, od kojih nam je Golden Monkey (9.5 posto) najviše pomutilo razum. Ostali smo uporni i u pijenju ginger alea, te čudne gazirane imitacije bezalkoholnog piva, kojeg Amerikanci miješaju sa svim i svačim, najviše s viskijem.

Vinogradi se u dolini Napa protežu dokle god pogled seže. Obitelji su bogate i slavne po svom vinu, posebice obitelj Grgich, Hrvati za koje legenda kaže „da nije bilo njih, ne bi bilo ni Nape“. Nismo svratili do njih, svratili smo do Benzigera, vinarske familije, čijih vas tridesetak lica gleda s ogromne fotografije na ulazu u vinograd. Osim same proizvodnje vina, neloš biznis je i turističko razgledavanje loza. U svaki vinograd možete ući, a platite li 25 dolara po glavi, vodič vas provoza po imanju, upozna sa svim fazama proizvodnje i usput degustirate pet, šest različitih vina i tako pripiti nema šanse da ne kupite barem jednu bocu na kraju ture. Vlasnike ne upoznate, oni žive duboko u unutrašnjosti imanja u pretjerano velikim kućama koje su kao da su ispale iz serije „Sjever i jug“. Cijenjeno vino tu radi i Francis Ford Coppola, a Jack London nije proizvodio vino, ali je u ovoj dolini proveo dobar dio života, a tu je i sahranjen.

Kamp smo smjestili na šumskoj lokaciji između st. Helene i Calistoge, a za cijenu noćenja od dvadesetak dolara, dobili smo i čak tuševe na kovanice. Nismo potrošili nijednu, jer smo otkrili da se u Sonomi krije rekreativni centar u kojemu smo za deset dolara po glavi na raspolaganju imali bazen, vruću kupku, tuš i teretanu. A usput smo pogledali i žensku srednjoškolsku vaterpolo utakmicu između domaćina Sonome i gostujuće  momčadi, ne znamo koje, ali svakako za njih nismo navijali. Sonoma je izgubila.

Divlje američke zvijeri već nas odavno ne brinu; danima spavamo spokojno, dukokim snom pravednika. Nikakvi zvukovi, noćna glasanja životinja, neravan teren, vjetar, niti prve sunčeve zrake više ne mogu poremetiti naš beauty sleep. Amateri su se konačno prilagodili prirodi, budući da nije bilo nikakve naznake da će se ona prilagoditi nama. Isto tako, šator rastavimo i sastavimo lijevom rukom bez gledanja u pet minuta, po izmetu i tragovima točno znamo koja nam se životinja noću smucala po kampu, a navikli smo se i na prozirnu kavu, začinjenu hranu, gumene bombone umočenje u čokoladu, sušene jabuke s cimetom i suludo žestok pistaccio.

U Napa Valleyju osjećali smo se kao doma – klima je mediteranska, okoliš je dalmatinski. Naša iduća kamperska postaja bit će na obali Pacifika. Zadnja, preko oceana s prikolicom ipak ne možemo…

 

Objavljeno u suradnji s portalom TRIS.com.hr

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X