Dobra satira, loša drama.
Kao i svake godine nakon što budu objavljene nominacije za nagradu Oscar, reakcije su gotovo uvijek istovjetne – najviše se priča o sustavnom zanemarivanju Akademije po pitanju nominacija za tamnopute filmske djelatnika. Odolimo citiranju Benjamina Franklina o onome što je na ovome svijetu vječno, no gotovo sigurno koncem siječnja možete očekivati svu silinu reakcija kada je u pitanju (pre)mali broj nominacija bilo kome tko nije privilegirani bijelac, ma koliko god nominacija skupili i u konačnici, što je perverzno najmanje bitno, koliko su to uopće i zaslužili. Bitno je samo popuniti kvotu lažne političke korektnosti.
Iako je ove godine ponešto prašine digla određena lutka i zanemarivanje Grete Gerwig u kategoriji najbolje redateljice kao i Margot Robbie u kategoriji najbolje glavne ženske uloge za njezinu interpretaciju Barbie, ni ova godina, što se reakcija tiče, nije bila mnogo drugačija, premda nominiranih kao i potencijalnih i/ili vjerojatnih pobjednika na nebijelačkoj fronti ne nedostaje.
Izvjesno je kako će za sporednu žensku ulogu biti nagrađena Da’Vine Joy Randolph iz filma “The Holdovers”, Lily Gladstone će možebitno biti prva glumica indijanskog porijekla nagrađena zlatnim kipićem u konkurenciji glavne ženske uloge, dok u konkurenciji glavne muške uloge Colman Domingo za ulogu u filmu “Rustin” ima čast biti prvi afro-latino gay glumac nominiran u kategoriji najbolje glavne muške uloge. Prilično je izvjesno kako nas sljedeće godine čeka prva nominacija za transrodno nebinarnog panseskusalnog Ferengija. Uz Colmana, koji jedino valjda ne pokriva kategoriju “prvi Hercegovac nominiran za Oscar”, od crnih glumaca na listi se našao i Jeffrey Wright donekle baš zbog mandatornog popunjavanja određenih kvota, i to za ulogu u filmu “American Fiction”, britkoj satiri koja ismijava… pa, upravo to.
Thelonious “Monk” Ellison (Wright) je cijenjeni, premda ne odveć uspješni pisac, Afroamerikanac koji ne želi da njegov rad determinira boja kože već jednostavno kvaliteta njegovog pisanja. Nakon što mu na fakultetu na kojemu predaje “na finjaka” uvale pedalu zbog njegovog neortodoksnog načina predavanja, Monk se zaputi svojoj obitelji, sestri liječnici Lisi (Tracee Ellis Ross), bratu liječniku Cliffordu (Sterling K. Brown) i majci Agnes (Leslie Uggams), samo udovici liječnika, koja pati od ranog stadija Alzerheimerove bolesti.
Iritiran svojom disfunkcionalnoj obitelji kao i agentom Arthurom (John Ortiz) koji mu uporno tvrdi da ne piše “dovoljno crnački”, Monk iz inata odluči napisati groznu knjigu, kliješjizirano i šablonizirano djelo o životu Afroamerikanca u zemlji gdje se dva dinosaura od 80 godina bore za vlast, koje, gle čuda, preko noći postane nova literarna senzacija. Milijunski predujmovi su već dogovoreni, o njemu se priča u onim ljigavim jutarnjim talk showovima, a naravno već se spominje i filmska ekranizacija.
Da je kojim slučajem bijelac odlučio napraviti ovakav film bio bi etiketiran kao degutantan i gnjusan rasist razapet na stupu srama, dok se ovako film debitanta Corda Jeffersona, inače uglednog scenarista, slavi kao uradak sjajne dosjetke i odlične egzekucije. I doista, riječ je o ingenioznom konceptu koji s puno stila, šarma i odmjerenosti ismijava uspjeh filmova koji su svoje lovorike zaslužili ne zbog svoje kvalitete već radi svojih angažiranih tema. U uvjerljivo najefektnijoj sekvenci filma u kojoj vidimo likove i interakcije o kojima Monk piše, gledatelj ima dojam kao da gleda “Moonlight” (čak i ovdje lik nosi istu maramu), enciklopedijski primjerak pretjerano cijenjenog djela, mediokritetnog ostvarenja koje se u pravo vrijeme bavilo pravim temama.
Iako “American Fiction” ismijava ne samo taj, već i bezbroj sličnih uradaka, film koji je napravljen prema knjizi Percivala Everreta svoju inspiraciju zapravo ponajviše crpi iz jedne druge knjige, sad već zaboravljenog a u vrijeme izlaska 2003. godine vrlo kontroverznog naslova, “A Million Little Pieces”. Pisac James Frey je, baš kao i Monk, od anonimusa odjednom postao velika književna zvijezda reklamirajući svoj uradak kao biografsko djelo u kojemu brutalno sirovo i iskreno priča o svojim problemima s alkoholom i drogama. Knjiga nije ni izašla, a već se prodala u milijunskim nakladama, naravno već se pričalo i o filmskoj ekranizaciji pa čak je i Oprah u svojoj emisiji pričala koliko ju je silno dirnula ta istinita priča. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da je Freyova priča bila iskrena i prirodna koliko i usnice turbo folk pjevačice, te da je autor za potrebe svoje knjige izmislio većinu sadržaja.
Pitanje koje se postavljalo nakon što je otkriveno da je većina sadržaja fabricirana je isto pitanje kojim se bavi i “American Fiction”: vrijedi li određena priča automatski više ako je istinita? Podiže li ona obavijest na početku bilo kojeg umjetničkog ostvarenja “inspirirano istinitim događajem” sama po sebi kvalitetu tog djela ili se ljudima jednostavnije poistovjetiti s određenim pričama imajući cijelo vrijeme u podsvijesti da se to već nekome dogodilo? Jeffersonv film ne zalazi duboko u tu vrlo kompleksnu problematiku, već se vrlo lukavo uglavnom fokusira na ismijavanje modernih holivudskim trendova i lažnog moralizma.
Kad se film bavi takvim i sličnim prodavačima magle, funkcionira sjajno bivajući izrazito aktualna i duhovita, ponekad čak i urnebesna satira na račun licemjernog holivudskog establišmenta koji je odjednom postao silno osjetljiv na socijalna i rasna pitanja. Međutim, kad odluči biti drama, tu nastaju problemi jer podsjeća na svaku drugu nezavisnu dramu pa skoro i na prosječan TV film.
Monk lakoćom koja impresionira na brzinu “zbari” svoju susjedu (kao osoba koja živi u neboderu s 20 katova, trebao sam uzeti tekicu i zapisivati), no njihov je odnos dosadan i nezanimljiv dramaturški višak koji služi samo kao jeftina ekspozicija Monkovih osjećaja. Tu je i potpuno nepotreban podzaplet s njegovom sluškinjom Lorraine koja podsjeća na lošu kopiju Mammy iz “Zameo ih vjetar”, te njezino vjenčanje s izvjesnim Maynardom, lokalnim šerifom sa permanentnim blentastim osmijehom koji kao da je izašao iz reklame za Paradontax koji također troši vrijeme na irelevantne likove umjesto da se više posveti centralnim figurama.
To se posebice odnosi na Monkov odnos s bratom Cliffordom u vrlo razigranoj i vehementnoj ulozi Sterlinga K. Browna koji je zasluženo nominiran za sporednu mušku ulogu, iako je izvjesno da puno šansi za zlatnog ćelavca baš i nema. Kao, u ostalom, ni glavni glumac Jeffrey Wright koji je ostvario sjajnu ulogu, ali čije izostavljanje s popisa ni po čemu ne bi značilo nekakvu nepravdu. Vječni epizodist koji je poslovično izvrstan u sporednim ulogama veliki filmskih uspješnica, od “Batmana” i “Westworlda” do “Hunger Games” i serijala o Jamesu Bondu, ovom je ulogom konačno uspio pokazati svu raskoš svog talenta, igrajući rolu ciničnog i njurgavog propalog intelektualca s puno topline, suvereno hodajući po vrlo skliskom terenu u ulozi u kojoj bi se iole manje talentirani glumac lako poskliznuo, budući da je riječ o karakteru koji vrlo lako može ispasti samodopadan i iritantan što Monk u Wrightovoj izvedbi odista nije.
No i dalje se postavlja pitanje je li on svoju nominaciju za Oscara zaslužio? Teško je procijeniti. Ne bi se moglo reći da bi nominacija Leonardu di Capriju bila nezaslužena za ulogu u filmu “Killers of the Flower Moon” (je li ikad ?), ili čak Barryju Keoghanu za njegovu rolu u “Saltburnu”. Međutim, što bi onda bilo sa kvotom? Koliko bi tek onda municije imali moralni jahači online pravde kad je u pitanju rasna nejednakost, koji misle da će promijeniti svijet sa par tvitova, pardon, x-ova?
Jeffrey Wright i njegovi kolege iz filma u konačnici su osvojili ukupno pet oskarovskih nominacija eksploatirajući upravo onu stvar koju ismijavaju i uspjeli u onome o čemu svaki Hrvat koji makar malo drži do sebe cijeli život sanja – biti jebeni i pošteni u isto vrijeme.
Ocjena: 7/10
(Amazon MGM Studios, Orion Pictures, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
