Multitalentirana glazbena autorica Anita Andreis paralelno s filmskom glazbom koju radi za projekte diljem svijeta, ušla je i u indie autorstvo, te nakon uspješnih singlova priprema i album. No što se sve promijenilo u njenom životu, može se saznati iz našeg, već drugog ‘druženja’ u obliku intervjua.
Koliko je Hrvatska destimulirajuća sredina za nekog tvog glazbenog izričaja?
Anita Andreis: S obzirom da živim od projekata i filmova diljem svijeta, puno putujem, upijam tijekom suradnji drugačije mentalitete, kulturu i energiju, a za Hrvatsku radim samo za poneke obljetnice i sl., gotovo da ni ne osjećam da ovdje živim. Svakako, Hrvatska nosi tu jednu tešku boju koja gotovo da postaje karakteristika našeg naroda i na to nisam nimalo imuna, ali to ne može utjecati na moj glazbeni izričaj ili način na koji stvaram. Stvaralački čin je proces koji se zapravo mimoilazi sa svime što jedno vrijeme ili prostor donose. On zaustavi, pa razvuče trenutak, primi me cijelu i uroni tamo gdje ne postoje jasne koordinate. S obzirom da su to momenti, dani, tjedni najveće ispunjenosti koju mogu zamisliti, a koja se može doživjeti i u najmanjoj sobi na svijetu gdje ima olovke, papira i klavira – gdje je tu hrvatska sredina i njen utjecaj na glazbeni izričaj? Tada jedino mogu osjetiti zahvalnost što imam sve što mi je potrebno da se izrazim. Ako, ipak, pitaš brine li me što moja glazba ovog oblika ne može biti popularna u Hrvatskoj, reći ću samo da mi to nikada nije ni bila želja. Srećom! Jer čista logika nalaže da u društvu gdje u najvećem postotku vlada bazično nezadovoljstvo, ne može postojati uključenost slušatelja niti njegov interes prema slojevitijim umjetnostima koje zahtijevaju i – komadić njega.
Što je s video uprizorenjima tvog rada, spotovima? Namjeravaš li snimiti štogod radi lakše prezentacije glazbe?
Anita Andreis: Zaokružiti priče vizualom mi je iznimno bitno. Imam tu sreću da sam radi suradnji na filmu, obogaćena talentiranim suradnicima s kojima sada radim i na spotovima, od kojih ću navesti prva tri koja su u planu. Za pjesmu “Don’t interrupt my grief” za video su zaduženi redateljica Taya Zubova i producent Sergey Losev, a koristimo elemente filma “My dear fish” s obzirom da je pjesma filmom direktno i inspirirana. Sa Zdenkom Bašićem, mojim čarobnim suradnikom i bliskim prijateljem, radim na spotu za pjesmu “I won’t change”. Za “Clever Trick” spot mi radi iznimno talentiran Marton Vizkelety iz Budimpešte.
Vezano za ostale vidove bavljenja glazbom osim autorskog, skladateljskog, koliko izazova vidiš u produkciji?
Anita Andreis: Produkcija glazbe mi je u posljednje vrijeme područje na kojem najviše učim i rastem, jer do sada sam miksala gotovo isključivo filmsku orkestralnu glazbu, a rijetko baš pjesme. Za ovaj album, nadala sam se da ću uspijeti pronaći suradnike i da će taj dio posla preuzeti netko drugi i time ubrzati put do objave. No, ti pokušaji nisu urodili plodom iz jednostavnog razloga što se produkcijom uvelike mijenja sam stil, boja i emocija pjesme, a svaki producent radi po svojim uhodanim principima i teži nekom određenom zvuku, koji je navikao držati kao svojevrsnu referencu i rezultat je – svaki put – bio potpuno drugačiji od mog ciljanog i originalnog zvuka. Od dinamike i topline, do idealnog balansa instrumenata koji daju točno određenu boju koju želim postići. Nevjerojatno lako je produkcijom izgubiti duh pjesme. Slušaš i ponekad i odlično zvuči, zvučna slika milina, ali negdje se putem izgubilo ono što te u pjesmi znalo dotaknuti i naježiti. Kako su moje pjesme spoj filmske i alt pop/rock glazbe (u nedostatku bolje terminologije), to je velik izazov sam po sebi, projekti su kompleksniji, puno je elemenata potrebno uskladiti, a bez postojeće reference. Najjednostavnije je reći “želim zvučati kao xy”, tada taj posao može odraditi svaki dobar producent. Ali kada želiš zvučati kao “ti” i kristalno ti je jasan svaki sloj zvuka, kao i rezultat kojem težiš – onda to moraš napraviti sam. Naravno, tu ne mogu zanemariti veliki ulog i doprinos muzičara koji gostuju na mojim pjesmama. Velik utjecaj na konačan zvuk i atmosferu pjesme ima svaki glazbenik sa svojim instrumentom i upravo zato pažljivo biram koga ću pozvati na svaku pojedinu pjesmu jer ne želim nikoga modificirati, želim da da upravo ono karakteristično sebi, ali isto tako želim biti sigurna da je to odgovarajućeg senzibiliteta, tako da imam nekoliko različitih basista i gitarista i ostalih glazbenika. Jedina konstanta je moj bubnjar, ujedno i moj suprug Filip Žganec, koji je moje pjesme odnio u sasvim jednu drugu dimenziju, osnažio ih i ulio tečnost u moje često (percipirane kao) nepredvidvljive strukture. Čest je slučaj da u nekim pjesmama uopće ni ne prepoznam potencijal prije nego mi on odsvira svoj ritam. Osim toga, da nije bilo njegovog što sjajnog slojevitog sviranja, a što dugogodišnjeg uvjeravanja da je ovo materijal koji treba objaviti, ne bi te namjere u meni ni bilo. Oduvijek mi je bilo bitno samo stvarati, a podijeliti to sa drugima je sasvim jedna druga priča na koju me često treba podsjetiti. Čime se vraćamo na produkciju koja je jedina spona između unikatnog osobnog lijeka i blago preobraženog produkta koji odlazi u ruke svijeta. Za ulog u produkciju i objavu materijala, trebaš imati nekakvo “zašto”. Kreativna iskra se potrošila, pjesma je rođena, jedan si dio sebe njome zaliječio, zašto ići dalje, zašto podijeliti toliku ogoljenost sa drugima?
A lirika? Tko su lirski uzori i ljudi čiji rad mozes navesti kao svoj drive? I kako ti pišeš?
Anita Andreis: Uzori su Joni Mitchell, Paul Simon, Tom Waits, Aimee Mann, Van Morrison, David Bowie, Nick Cave…. Što se mog “pisanja” tiče, ja zapravo ni ne pišem svoje pjesme, već stanem pred mikrofon (zapravo sjednem, uz klavir) i otpjevam sav nalet stihova, snimim i tek tada zapišem. Zatim editiram, dodajem i oduzimam, tražim nedostajući stih ili riječ zadržavajući sitne pomake i naglaske riječi u melodiji, njegujem sinkopacije koju je sama linija ili riječ nametnula itd. Dakle, ta prva snimka postavlja osnovicu koja je esencija teksta pjesme, koja se prirodno uskladila, no taj prvotni tijek zapravo znatno otežava daljnji proces radi smanjenog broja mogućih rješenja. Dovršiti poslijednjih 15 posto teksta uvijek mi je najveći izazov. Za taj “kritičan” moment pripremam se konstantnim pisanjem općenito, što radi vježbanja tehnike, što radi prikupljanja neudomljenih misli za koje se kasnije često uspostavi da su upravo taj stih koji nedostaje. Najčešće su u mojim tekstovima dijalozi ili neki oblik razgovora dvije strane (jedne osobe). Također, različiti segmenti strukture pjesme nude drugačiji pogled na stvar ili rezoluciju, oslobođenje i otvaranje koje je kontrast inicijalno iznešenoj ideji. U tekstu su slike, boje, mjesta, mirisi, okusi i redovito neki oblik kontrasta, sagledavanje priče sa dva različita aspekta, npr. nekada i sada, nježnost i ljutnja, spontana reakcija (afekt) i razumijevanje, iskreno i samo-zavaravajuće, problem i rješenje, zarobljenost i sloboda itd. Nije da pokušavam pisati tako, ali gledano unazad, to je čest slučaj, vjerojatno zato što i općenito razmišljam sa više različitih pozicija.
Koja je perspektiva ili neka petoljetka u planiranju radnih aktivnosti?
Anita Andreis: Poduplati profit. Uvest neke procedure za povećanje produktivnosti i kontrole. Šalim se. Iskreno? Premalo bi strasti, znatiželje, rasta i promjenjivosti bilo u životu koji se da isplanirati pet godina unaprijed! Znam svojih slijedećih 12 koraka koje čuvam u tajnosti, kao i cilj, koji neka bude iznenađenje.
U svakom slučaju, i dalje ganjam velike snove.