Roman(čić) „Punoglavci“ Ante Tomića napisan je po narudžbi prehrambene tvrtke Podravka i pod naslovom ‘Vegeta Blues’ u prosincu 2009. objavljen uz Jutarnji list, novine u kojima njegov pisac radi kao novinar-kolumnist, da bi godinu i pol poslije, u travnju 2011. pod novim imenom bio objavljen samostalno, što je sve obavijesno navedeno u napomeni na kraju knjige.
Da o „Punoglavcima“ pišemo očekivano pravovremeno, prigodno bismo iskoristili popularnu frazu „idealno štivo za čitanje na plaži“, sugerirajući da je riječ o pitkom pismu koje ne zahtijeva duboku usredotočenost, no ipak nudi zanimljiv sadržaj vrijedan usvajanja. S ljetom iza nas, možemo pak zapisati da su „Punoglavci“ podjednako idealni i za ovo, barem u kontinentalnom dijelu domaje maglovito, tmurno i vlažno jesensko-zimsko doba u kojem će nas crtica o jednom ljetovanju dvanaestogodišnje Zagrepčanke Alenke lakoruko transponirati u fjakasto-osunčanu atmosferu najtoplijeg godišnjeg doba.
Godina je 1975., eterom kolaju Oliverov kliktaj „Ča će mi Copacabana“ i Mišin milopoj „Odvest ću te na vjenčanje“, u kinima se prikazuje „Kapetan Mikula Mali“, a priču o praznicima provedenima s roditeljima, kod djeda i bake, u provincijskom kontinentalnom mjestašcu B., iznosi nam sama junakinja koja je upravo počela napuštati djetinjstvo i ulaziti u adolescenciju. Toga se ljeta ne događaju posebno sudbonosni događaji, no izgradnja novog krova na staroj kući, nevino (polu)zaljubljivanje ili za tu dob karakteristično odlučno razvrgavanje dotadašnjeg prijateljstva kao i donošenje pokoje „neopozive“ životne odluke, zatim suočavanja s bezveznim, ali ne i bezazlenim lokalšovinističkim ispadima vršnjaka, pa djedova neumorna grintanja protiv socijalizma, tragikomično uhićenje oca u Sovjetskom savezu ili zabludna pomisao o majčinom preljubu, neki su od motiva kojima Tomić dobrodušno, duhovito i nepretenciozno, ali ne ni neprecizno, niti nedojmljivo, oživljava povijesno razdoblje, geografski prostor, obiteljsko ozračje i karakteristično stanje uma i duha normalne mlade osobe rečenog uzrasta, što će sve podsjetiti na ton i ugođaj (pseudo)autobiografskih romana Gorana Tribusona, no bez one tribusonovske tihe doze pomirljivog ogorčenja.
Činjenica da je roman(čić) napisan po narudžbi korporacije na prvi dojam može izazvati određenu odbojnost i manjak nepovjerenja u umjetničke namjere i domete, no „Punoglavci“ samima sobom posve otklanjaju svaku primisao takve vrste. Da ne znamo njegovo podrijetlo, ne bismo ni zamijetili da je riječ o „prikrivenoj reklami“ (stvarno je dobro „prikrivena“), a pohvale začinu „Vegeti“, juhi u kocki, goveđem gulašu iz konzerve i konzerviranim jelima uopće, predstavljene su iz humorističnog kuta i jednostavno su sastavni dio priče koja bi takvom mogla biti napisana i bez inicijative rečenog proizvođača prehrambenih proizvoda.
(160 str. Ljevak, 2011.)