Prvijenac je grupi Guns N’Roses donio svjetsku slavu i hordu mrzitelja. Zamrzili su uskoro i jedni druge…
Nije se jednom dogodilo da se petorica nadarenih glazbenika nađe u istoj prostoriji i dožive prosvjetljenje. Nije rijetkost ni da albumi prvijenci dožive globalni uspjeh zahvaljujući producentskom osjećaju za mjeru i nekoliko pamtljivih melodija. Događalo se, i događa se, da bendovi sagore nakon što, preko noći, izlazeći iz garaže otvore vrata stadiona. Pamtimo i da se masu takvih nadarenih glazbenika, nenadanih milijunaša, učas razmazilo i probahatilo, prosuvši nepovratno i reputaciju i talent.
Guns N’Roses su, po izlasku debitantske ploče „Appetite for Destruction“, doživjeli sve to, ali na stotu potenciju. „Appetite“ je 21. srpnja proslavio 25. rođendan, album koji je svojim autorima podario raj i pakao. Učinio ih je najvećim od najvećih. Nisu ga preživjeli.
„Appetite for Destruction“ najprodavaniji je debi u povijesti. Trideset milijuna primjeraka. Od holivudske scene s kraja osamdesetih, na kojoj su vladali grozomorni hair-metal šminkeri, a napose od petorice natapiranih, zbrda-zdola nabacanih GN’R-ovaca, takav materijal ne bi predvidio ni Nostradamus.
Axl Rosea bilo je lako mrziti, tada kao i danas. Ali prgavi hvalisavac se u tom trenutku, glasom i stihovima, idealno uklopio u sve melodije koje je na albumu uglavnom osmišljavao Izzy Stradlin, nevidljivi peti ortak, tiha pokretačka snaga benda, onaj kojeg su godinama kasnije – kad je već otišao – otriježnjeni fanovi prozvali istinskim badass motherfuckerom Gunsa. Na takve temelje, dokazivanja željnom Slashu i njegovom bogomdanom talentu nije bilo teško prilijepiti pokoji ubijajući riff i do u detalje razrađen solo. Tako je nekako nastao „Appetite for Destruction“, neprikosnoveno remek-djelo, zadnji veliki rock album osamdesetih, koji je – ako ćemo vjerovati njegovim autorima – napisan u nekoliko dana. Gotovo pa usputno, u kombiju tijekom klupske turneje po Hollywoodu i pokrajnjim ulicama.
Dvadeset i pet godina kasnije „Welcome to the Jungle“, s pripadajućim uvodnim vriskom, nije dobila ni jednu jedinu sijedu. Ni ostatak albuma nije ostao ništa manje mlađahan. U svom ranom zamahu, Gunsi su uspjeli u naslijeđe ostaviti uzbudljivu, žustru i vječno mladu ploču. Unatoč medijskom teroru koji je trajao skoro pa do kraja prošlog stoljeća, današnje preslušavanje „Appetitea“ ne ostavlja dojam istrošenosti i miris nostalgije; dvanaest pjesama bez vidljive mane još uvijek se može odvoziti od prvog do zadnjeg akorda s nesmanjenom dozom oduševljenja. Mrzitelji će, dakako, i dalje mrziti, no racionalnih razloga za to nemaju. „Appetite“ je jednostavno produkt studijskog prosvjetljenja, jednokratne koncentracije nevjerojatne kreativne energije i benda s čvrstim uvjerenjem da je najbolji na svijetu. Protiv toga se ne može.
Svijetu je trebalo godinu dana da shvati. „Paradise City“ je ’88. do istočne obale Jadrana došao prvi, preko talijanskih radijskih valova. Kazeta nabavljena u Grazu trebala je poslužiti samo da bi je se neprestano premotavalo do A6, ali, avaj, kako ignorirati tu suludu „Džunglu“?! Ili opijajuću „It’s So Easy“? Prije „Rajskog grada“ bilo je još tri zamke za skeptike – fenomenalna „Nightrain“ (vječna ondašnja dilema radi li se o noćnom vlaku ili noćnoj kiši), divlja „Out ta Get Me“ i heroinu posvećena (nismo imali pojma) „Mr. Brownstone“. Nemoguće za ignorirati. Ispalo je da se pojavio bend, doduše s idiotskim imenom, koji je uspio snimiti A-stranu ploče na kojoj se nijednu stvar ne isplati preskočiti.
Druga strana kazete donijela je novo neočekivano saznanje – bila je bolja od prve! Ništa mudro; hard podloga s heavy podražajima i ljubavnim stihovima. Međutim, Axlovo vrištanje imalo je itekako smisla u „My Michelle“ i „Think About You“, „Sweet Child o’Mine“ nije mogla omanuti u nakani da postane rock balada broj jedan u kozmosu, „You’re Crazy“ najbrža je i najdivljija stvar koju su Gunsi ikad snimili, a odjava s „Anything Goes“ i srceparajućom „Rocket Queen“ bile su melem za ondašnje tinejdžerske uši koje su jedva čekale da konačno pronađu nešto moćno i slušljivo, a da nije od Purplea i Zeppelina.
„Appetite for Destruction“ bio je vrhunac i labuđi pjev holivudske glam rock scene, predvođene bizarnim Motley Crueom, koji su godinama terorizirali napaćeni narod. Enormni uspjeh albuma rezultirao je kratkotrajnom ekspanzijom GN’R klonova nevrijednih spomena, a pred Gunse je stavio nepremostivi pritisak – drugi album. Megalomanski „Use Your Illusion“, kojega se čekalo preduge četiri godine, mogao je biti odličan da je bio sačinjen od dvanaestak probranih pjesama. No razuma više nije bilo – snimanje čak 30 stvari na „dvostrukoj duploj“ ploči psihički je dotuklo ionako nestabilne Gunse. Prvo je otišao Izzy, a potom i svi ostali. Uz obavezni i glasni „fuck off!“. Axl je to, doduše, napravio sa stilom – bacio je na Duffa McKagana televizor.
Kako bilo, ostaje „Appetite“ kao krucijalan dokaz da je – kad su braća na trenutak složna – moguće snimiti moćno, bezvremensko i epohalno rock djelo. A prvijenac Gunsa je, po mnogočemu, bio i revolucionaran. „Nevermind“ ga je, doduše, koju godinu kasnije pokosio, no „Appetite“ je preživio, za razliku od grupe čiji se originalni članovi i danas gledaju preko nišana.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
