Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.
Jedno od markantnijih imena njujorškog odgovora na new wave, tzv. No Wave scene, pored saksofonista-pjevača Jamesa Chancea, bubnjarke-elektroničarke Ikue Mori, trombonista Josepha Bowieja i pjevačice-performerice Lydije Lunch, svakako je i gitarist Arto Lindsay iz grupe DNA. Zid buke sastavljen i od nekolicine električnih gitara odjednom, već su prakticirali neki skladatelji Downtowna, no postavljanje bombe u samu jezgru pop-pjesme, osobitim i vrlo samoukim stilom sviranja gitare, pečat je junaka ovog teksta.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=IKOhni-j9_M[/youtube]
Rođen prije 61 godine, krajem mjeseca svibnja, u Richmondu, Virginiji, u djetinjstvu seli u Brazil, kamo familiju odvode roditelji misionari. Lindsay je u pubertetu doživio erupciju koja je zaklekla i dalje od tih autorskih koljena. Naime, krajem 60-ih kao odgovor na diktaturu desnice, u Brazilu se javlja pokret Tropicalismo, čiji su predstavnici grupa Os Mutantes, kao i slikari, te slikarice iz grupe neokonkretista. U smislu Artoovih preuzimanja njihovih stilskih značajki, kao i etosa, istaknimo kantautora Toma Zea, s pjesmom čiji je moto, „grijeh je moje spasenje“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=_AntXKjB2Lo[/youtube]
Prvi disk kompilacije započinje gitarskim duetom „4 Skies“ na kojem svira Amadeo Pace, iz grupe Blonde Redhead, dok šumove dodaje Brian Eno, izbornik i producent kultne ploče „No New York“. Melankolične su to pjesme, posljedica površnih ljubavnih veza, koje su refleksija i na megalopolis i na figuru umjetnika na tržištu. Istaknimo tu i kantautora Michaela Franksa. Taj američki odgovor 70-ih na bossa novu, izvršio je veliki utjecaj na Artoa, iako će kritika uvijek radije navesti Princea, čija se live-verzija „Erotic City“ nalazi na drugoj strani, baš kao i „Simply Beautiful“ Ala Greena. Iako, izborom ovih covera Arto nudi emociju frajerske karnalnosti, uz zid buke, viđen u svjetlu faličnog erotskog artefakta, zna on biti i razoružavajuće suptilan; poslušajmo samo pjesmu „Complicity“, s poantom „zažvalimo se u sijenu kao dvojezični dvojac“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OlKSv7dNOgs[/youtube]
Od 1996. nadalje, od albuma „O Corpo Sutil“, studijski stalno surađuje s bas-gitaristom Melvinom Gibbsom, gitaristom Viniciusom Cantuáriom, te producentom Andresom Levinom. Na singlici „Combustivel“ Lindsay pjevanjem priziva stil Caetana Velosa, najvećeg živućeg predstavnika Tropicalismo pokreta, koji ga je i sam ugostio na „Estrangeiru“, još iz 1989. A već u intervjuu za britanski mjesečnik The Wire, 1983. godine, navodi kako mu je želja odsvirati koncert s brazilskim udaraljkašima i njujorškim DJ-ima, što ostvaruje 1997. na disku „Hyper Civilizado“, kad illbient DJ-i remiksiraju njegove pjesme. (Kako Arto voli spajati nespojivo, dodajmo u kulturni miks i remikseve koje je novosadski producent Suba napravio s Astrud Gilberto, tek toliko da osjetimo isti senzibilitet za dekonstrukciju iz našeg areala. – op. aut.)
Na drugom disku čeka nas Arto-nervčik. Tamo neljudskim urlicima koji podsjećaju na prezime slavnog francuskog kazališnog režisera, garnira svoje umivene studijske snimke. Čekaju nas žive verzije nekih pjesama s prvog, poput „The Prize“, „Invoke“ i „Illuminated“, dok izbor zatvara „Wall of Guitar“ snimljen u produkciji njemačkog nacionalnog radija u berlinskom Berghainu, referentnom mjestu (još?) subverzivne seksualnosti noćnog života. Usprkos redovnoj koncertnoj aktivnosti, Arto oklijeva s novim albumom, te kompilaciju, koliko god ga voljeli, ne možemo nagraditi superlativima.
Ocjena: 7/10
(Northern Spy, 2014.)
Vid Jeraj uređuje i vodi emisiju Slušna obmana koja se svake nedjelje od 22,00 sati emitira s www.radio808.com.