Neuhvatljivi bijeli zec u još jednoj verziji fantazije koja ne prestaje izazivati već 150 godina utrčao je i u balet HNK pod ravnanjem Svebora Svečaka i ostvario uzbudljivu i svježu priču suvremenog baleta za najširu publiku.
Teme koje povezuju djelo ponajprije odlikuju ugodne, klasične forme skladanja i u istoj maniri povjerene su gudačima među kojima najsladostrasnije emocije prenose čelisti, a violinama je kao i uvjek dužnost nenametljivo stopiti sve grupe instrumenanta u lijepu sliku. Jedino što bi razdvojilo glazbenu ujednačenost prvog i drugog čina je sintetični zvuk klavijatura u prvom činu koji neodoljivo podsjeća na opću zaluđenost ’80-tih godina istim zvukom. Njegov nestanak u drugom činu kako može biti olakšanje, tako može prouzročiti i totalni pad entuzijazma za predstavu kod dijela publike. Neprekinutoj harmoničnoj komunikaciji svih elemenata predstave u svim njenim dijelovima zasigurno je pomogao i mladi iskusni britanski dirignent Paul Hoskins.
Gotovo ravno Bourneovu gostovanju, pojava je baletana u pačkama u baletu koji nije samo za odrasle, u konzervativnom HNK. Događa se to u prvoj četvorki na repertoaru, „Ples cvijeća” prekrasna je koreografska minijatura za tri plesača i balerinu. Nedvojbeno je koliko su plesači u suvremenom baletu opušteniji i na svjež, oslobođen način pokazuju emocije, do mjere da balerine pored njih njerjetko djeluju hladno ili barem ne toliko uživljeno. No za Ivu Vitić Gameiro u ovoj maloj maštovitoj čaroliji ta opservacija ne vrijedi. U drugoj polovini baleta još više maštom kostima očarava Anthony McDonald u četvorki „Plesa kukaca” i teško je odlučiti koja je od tih lijepih formi koje obilježe sjećanje na čitavo djelo bio bilo koreografski, bilo glazbeno bolji. Jedini lik koji u svojoj ulozi osim prekrasnog kostima nije došao do izražaja je Cerigradska mačka, stvorenje koje inače, iako nitko nije siguran da ju je vidio, ostavlja neizbrisivo dubok dojam. Njen značajni obol nekoj izvanumjetničkoj kritici društvene stvarnosti u ovom baletu odrađuje lik jajeta koje, premda se Alisa iza ogledala susrela s Humpty Dumptyem (u hrvatskoj inačici nosi ime Jajo-Jojo). Ta slika u Britanskoj povijesti zasigurno treba biti aktualna upravo zbog sudskog presedana u slučaju Liversidge / Anderson iz 1942. godine koji je obranio civilne slobode, a koje su usljed “rata s terorom” veliko pitanje u velikim gradovima Europe i Amerike; naime odvjetnik koji je uspio obraniti čovjeka od optužbe da je opasan zbog svojih “opasnih veza” u govoru je koristio upravo dijalog između Alise i tog jajolikog lika engleske dječje literature.
Niz besmislenih imena koja Alisa i Jajo-Jojo pamfletistično ističu na kraju predstave dok traje Charlesova borba s Krvnikom upućuju na niz besmislenih osuda posvuda oko nas. Poznato je da se Alisa suprotstavila Kraljici Srca (upečatljiva Mirna Sporiš), samo to nije pompozno otplesano unatoč važnosti tema hijerarhije, autoriteta i pitanja žena. U tom smislu niz likova od Grofice pa do Grifona samo odvlači pažnju i čija neutralnost u predstavi pomalo banalizira i samog Krvnika koji se može izjednačiti sa svim likovima podjednako. Besmisleno je isticati što je nedostajalo kraj odličnih solističkih dionica među kojima su se posebno istakli Kornelije Palinko i Robert Bruist u ulogama Grifona i Jajeta, a i velika je slika prikazana u balskom prizoru za grand finale odigrana besprjekorno, ljupko i grandiozno.
Koje bi se sve parabole mogle izvući iz društveno-političke stvarnosti i plesnog doživljaja Alise u HNK bolje ostaviti za novu sezonu, ako je taj balet uspije doživjeti.