Prošlo je dosta vremena od kada sam pogledao švedsku verziju filma, no zanimljivo lice Noomi Rapace u sjećanju mi je jasnije nego lice Rooney Mare koju sam gledao nedavno, a koje se lakše prisjetim s naslovnica raznoraznih novina nego iz filma.
Ne iznenađuje činjenica da se Fincher primio režije ovog filma jer se motivima koji se pojavljuju kroz film bavio u već nekoliko navrata u svojim hit filmovima (Zodiac, Se7en) i uvjeren sam da će ljubitelji ovog žanra, pogotovo manje zahtjevna publika, naći pregršt elemenata u filmu u kojima će uživati. Ja sam međutim imao problema s nekoliko stvari, počevši već sa preuzimanjem za film predramatičnog naslova od hrvatskog prijevoda naslova knjige, promašenom uvodnom špicom – Karen O u obradi Led Zeppelina, kojoj film ne samo da ne uspijeva parirati po dinamici i atmosferi, nego čak ni ne pokušava; no prvenstveno sa samom pričom, koja je prilično inertna, neuzbudljiva i ne donosi nikakav element iznenađenja, za razliku od švedske verzije koja, iako nesumnjivo ima svojih mana, vještije barata atmosferom i intrigama, dinamičnija je, razgranatija i gledatelja drži u kakvoj-takvoj neizvjesnosti, što je vjerujem i poanta ovakve priče. Fincherova verzija prednjači u eleganciji, razgovjetnija je i u dijelovima preciznija. Raspetljava obiteljsko stablo na najjednostavniji mogući način, vodeći računa da gledatelj koji ne voli čitati titlove pohvata sve konce kako ne bi na kraju bio nespreman za veliko finale. No međutim, da se dodatno olakša praćenje priče (a na uštrb atmosfere), polovicu likova obrađenih u knjizi i dobrim dijelom i u švedskoj verziji filma, UOPĆE ne obrađuje niti ih uvodi u priču na bilo koji drugi način osim opisno. U priči ostaju dakle tek igrač-dva u igri koja u jednom trenutku potpuno izgubi na težini i postane suviše predvidiva u svom nedostatku osumnjičenih. Da, ubojica je upravo taj na kojeg ste pomislili, tko drugi? Ali ćete morati pričekati oko 2 i pol sata da dobijete i službenu potvrdu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WVLvMg62RPA[/youtube]
Drugi problem je onaj u spajanju Blomkvista i Lisbeth i samom liku Lisbeth Salander, a rasprave po internetu oko karakterizacije samog lika na ekranu tako i o tome tko je odradio bolji posao ne stišavaju se ni danas. Rooney Mara svoj je dio odradila solidno. Doduše ne i dovoljno za nominaciju za Oscara, ali mi je u jednu ruku jasna cijela priča oko nje, njenog nekonvencionalnog lika i marketinga oko cijelog filma i pažljivog kreiranja njene pojave u javnosti. Lisbeth u knjizi dobiva pravo lice, postaje stvarna i opipljiva antijunakinja i u tom smislu joj je svakako više života i karaktera udahnula Noomi Rapace. Jednim pogledom na Lisbeth jasno je da se iza fasade krije tužna priča, no Finchera ta priča nažalost ne zanima. Ona je žrtva svoje obitelji, žrtva sustava. Isto tako je i domišljata, pametna i spretna. Zavodljiva, introvertirana, asocijalna i tako dalje. No jeftino je rješenje da neki sporedni likovi moraju izgovoriti sve te stvari o njoj da bismo ju tako doživjeli, jednako kao što nije dovoljno da ista razbije pokoju šifru nečijeg računala. Kad joj već Fincher nije dozvolio da ju doživimo kao osobu, nego kao najobičniju superjunakinju koja se pomiče kroz film kao figura bez emocije, bez krvi i mesa, posao je trebalo odraditi najsitnijim detaljima, no lice Rooney Mare previše je beživotno, ukočeno i zakamuflirano nakitom i frizurom da jednostavno nije lako doprijeti do toga što ona je i što bi trebala predstavljati. Prošlo je dosta vremena od kada sam pogledao švedsku verziju filma, no zanimljivo lice Noomi Rapace u sjećanju mi je jasnije nego lice Rooney Mare koju sam gledao nedavno, a koje se lakše prisjetim s naslovnica raznoraznih novina nego iz filma.
Ništa manje problematično je i skoro pa čisto mehaničko spajanje Fincherovih glavnih likova, koje ne dolazi kao najprirodniji nastavak priče već dosta kasno, prilično nespretno i proizvoljno, bez redateljevog osjećaja za ritam i atmosferu. A zašto Lisbeth tek tako uskoči u krevet nepoznatog muškarca, iako su upravo muškarci ti koji ju zlostavljaju cijeli život i što je to što ju privuče na njemu kao i zbog čega Mikael uopće pristaje na tu igru nepoznate osobe, u filmu ostaje nejasno. Kao i zašto bi u konačnici njen lik posrnuo pred Mikaelovim likom i onako čeznutljivo gledao kako on razmjenjuje nježnosti sa svojom ljubavnicom.
Finale razotkrivanja ubojice u slučaju oba filma (priče, dakle) karakteristično je za prosječni triler B produkcije. Teško je stoga uistinu uživati u filmu koji ionako problematičnu priču odluči ogoliti izbacivanjem nekih od ključnih elemenata, ispolirati na vrlo neobičan, stripovski način i ostaviti ju tako beživotnu, gdje svoj žanr opravdava u tek sceni-dvije, koje bi zanimljivije i intrigantnije odradila ekipa filma “Final Destination 5”.
Ocjena: 6/10
(Columbia Pictures, Metro-Goldwyn-Mayer (MGM), Scott Rudin Productions, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
