O ‘Razdoru’ i njegovom nastanku, tridesetak godina kasnije govore Goran Bare, Zoran Čalić, Jure Nižić i Željko Mikulić Korozija.
Sredinom 1991. godine, s početkom rata u Hrvatskoj razišla se prva postava Majki, tek nekoliko mjeseci nakon što im je, nakon sedam godina turbulentnog i mukotrpnog rada, objavljen debitantski album “Razum i bezumlje”. Zašto nisu odustali od glazbe u ratu, jesu li imali drugog izbora i kako su se ponovo, u novoj postavi, okupile Majke? Kako je u samo pola godine nastao, a potom i snimljen album “Razdor”? Kako su Slovenija, tamošnji omladinski klubovi i vikend putovanja vlakom “spasila” Majke od ratne svakodnevnice u kojoj su živjeli? Na ta, i mnoga druga pitanja, odgovarali su direktni krivci za nastanak “Razdora”: Goran Bare, Zoran Čalić, Jure Nižić i Željko Mikulić Korozija. Intervju je originalno objavljen u knjižici koja prati obljetničko vinilno reizdanje albuma “Razdor” (Croatia Records, 2023.).
Od godine razuma do godine bezumlja
Bare: Nakon objavljivanja prvog albuma Majke su se raspale. Počinjao je rat, podijelila su nas i unutarnja neslaganja. Htio sam napraviti novi bend, ali to se nije desilo odmah – uvjeti su bili takvi, rat… Počeo sam raditi nove pjesme sam, uz gitaru. Krenuo bih svirati neku temu, a onda bi mi na to došao tekst. I danas mi je neobjašnjivo kako su tekstovi nastajali, nešto u mozgu proradi i nakon toga bi počeli izlaziti, prirodno, sami od sebe. A što sam mogao drugo raditi osim glazbe tada, što? Kasnije sam u Vinkovcima otvorio kafić, ali nisam ja za to. A i raditi kafić na prvoj liniji bojišnice, u Vinkovcima, nije bila neka pametna ideja. Svi bacaju bombe, napiju se pa pucaju…
Zoran: Ljeto 1990. godine u Vinkovcima je bilo sjajno – glazbena scena na vrhuncu, naš bend Pokvarena mašta je izdao debi 7” EP, putovali smo i svirali iako smo još bili maloljetni. Godinu dana kasnije počeo je rat i srušilo se sve. Moja generacija je to ljeto završila srednju školu i ja sam se, kao i većina vršnjaka, preselio u Zagreb i upisao fakultet. Iako, iskreno, jedina stvar koja me je tada zanimala bila je glazba – bila mi je važnija od svega ostalog oko mene, posebno od trenutka kad sam počeo svirati s Baretom i Korozijom.
Pokvarena Mašta – Uništi me (7” EP “Sad il nikad”, 1990.)
Jure: Krajem 1991. godine scena je bila u procesu transformacije. Bendovi su se razilazili, ljudi su išli u rat ili odlazili u inozemstvo bježeći od rata. Mi koji smo ostali, zajedno smo radili nove bendove i svirali usprkos svemu. U vrijeme kada sam počeo svirati s Baretom, Zokijem i Korozijom, još uvijek sam svirao bas u Revolveru. Momci iz Majki i ja smo se znali od ranije, dosta brzo smo krenuli sa probama, koje su bile rijetke, ali produktivne, a iz Bareta su izlazili tekstovi koji su nas inspirirali za rad na novim pjesmama.
Revolver – Zagreb gori (demo, 1991.)
Korozija: Do okupljanja nove postave Majki došlo je spontano. Živjeli smo u vremenu u kojem ništa nismo mogli forsirati. Imali smo pjesme i osjećaj da sa njima moramo nešto napraviti – snimiti ih i objaviti album. U trenutku ponovnog okupljanja instrumentalno smo bili ograničeni onim što smo imali na raspolaganju – novi bend je bio u postavi sa samo jednom gitarom, ali sam uživao i bilo mi je drago svirati u formi tria, s Baretom na vokalu. Tročlana postava nas je povukla u druge glazbene sfere i drugačiji način razmišljanja, ali nije se izgubilo ništa od dinamike i žestine koja je bila svojstvena Majkama.
Zoran: U jesen 1991. u jednom od zagrebačkih noćnih izlazaka sreo sam Bareta. Naravno, znali smo se i bili smo dio iste ekipe još iz Vinkovaca. Bare i ja smo se počeli sve češće družiti, a potom i svirati i vrlo brzo smo na nagovor Zdenka Franjića s Krljom (Kaotične duše, Studeni Studeni…) na bubnjevima završili u Denykenovom studiju Mirror Image. Pet pjesama koje su nastale kao produkt našeg jammanja Zdenko je objavio na kaseti “Gnjevni crv i Vukovi sa Ontarija – Nađeno u Močvari”. Na tom materijalu bile su i pjesme “Jer sam lud” i “Prvi život i treći život” i obje će kasnije na “Razdoru” naći svoje mjesto u novim verzijama – prva pod nazivom “Bilo je davno”, a druga “Bez pameti”. Snimili smo to bez plana, Bare je imao tekstove koji su nam bili polazište od kojeg smo pravili pjesme. Ekipa je bila super – oni su bili stariji i iskusniji, a za mene kao mladog muzičara to je bilo dobro iskušenje i prilika da pokažem koliko se zaista mogu prilagoditi i napraviti nešto iz ničega. Ipak, svi smo znali da je Gnjevni crv samo jednokratna zezancija.
Bare: U Gnjevnom crvu sam svirao gitaru, bas, orgulje… Oduvijek sam htio raditi nešto drugačije. Volio sam rock’n’roll, ali ne isključivo rock’n’roll. Nikada nisam volio snimati i objavljivati iste albume i nikada nikome nisam podilazio po tom pitanju. Kada smo krenuli s novim Majkama, Zoki i mali Jurica su bili dosta mlađi i prihvatili su moju potrebu da zvučimo drugačije u odnosu na ono što su Majke radile ranije.
Gnjevni crv i Vukovi sa Ontarija – Jer sam lud (CASS EP “Nađeno u Močvari”, 1991.)
Zoran: Majke su nekoliko mjeseci prije toga prestale s radom, ali Bare je želio nastaviti, rekao je da je tu i Korozija, ali da trebaju gitaristu i basistu. Postavu koja će nekoliko mjeseci nakon toga i službeno nastaviti život Majki upotpunio je i šesnaestogodišnji Jurica na bas gitari. Juricu smo znali od ranije – i Majke i Revolver i Pokvarena mašta bili su dio iste scene, on je, kao i ja, bio veliki obožavatelj Majki, tako da je njegov dolazak bio prirodan. Dobro smo se osjećali jedni pored drugih, imali smo dobru energiju – Jurica i ja smo bili mlađi i luđi, a Bare i Korozija stariji, iskusniji i skuliraniji. Bio je to dobar spoj. Prvi album Majki meni je definitivno najbolji album s ovih prostora. Tim su albumom postavili nove standarde i digli visoko ljestvicu za svaki ovdašnji rock’n’roll bend. Bilo je teško ući u cipele gitarista kakav je bio Ivica Duspara, i svirati i dalje na tragu albuma “Razum i bezumlje” za mene nije imalo smisla. Vjerovao sam da ništa ne može nadmašiti album koji je napravila prva postava Majki te da glazbeno moramo krenuti
u drugačijem smjeru.
Željko, Goran, Jura & Zoran: Rađanje novih Majki
Bare: Ovako, kad smo pokrenuli nove Majke krenuli smo kao Goran, Željko, Zoran i Nedjeljko. Ne, zapravo Željko, Goran, Jura i Zoran. Uglavnom, ime je bilo zezancija na rane dane Bijelog dugmeta kada je ekipu u Italiji napustio Željko Bebek pa su nastavili svirati kao trio Mića, Goran i Zoran. Nama je nedostajao Mića, ali zezanja u Majkama nikada nije nedostajalo. I odmah nakon toga krenuli smo šibati po Sloveniji.
Zoran: U početku smo imali ideju svirati kao novi bend. Na prvom koncertu koji se održao 28.1.1992. godine u zagrebačkom Saloonu bili smo najavljeni kao Željko, Goran, Jura i Zoran. Nastupali smo pod različitim imenima bez želje da nastavimo kao Majke, ali se ubrzo, već nakon nekoliko koncerata iskristaliziralo da mi jesmo Majke – naravno u novoj i osvježenoj verziji. Odmah smo krenuli svirati u Sloveniji – vikendom bi vlakom išli na svirke i to nas je vrlo brzo formiralo kao bend. Zahvaljujući dobrim prijateljima kao što su Bigor i na žalost pokojni Marko Brecelj, vrlo brzo smo prosvirali Sloveniju, bez ljudi poput njih teško da bismo preživjeli te godine. U to vrijeme nismo imali čak niti kombi, uzeli bismo samo najosnovnije – gitare i činele, sjeli na vlak i krenuli u novu vikend avanturu. Slovenija je imala veliku mrežu omladinskih klubova u kojima smo u nekoliko mjeseci sviranja definirali svoj novi zvuk. U tom trenutku u Hrvatskoj je bio rat, bilo je normalno da je glazba tada ljudima bila u drugom planu, ali nama je bila sve – jedina bitna stvar. Jezgra “Razdora” nastala je u dosta kratkom periodu. Već prvih nekoliko stvari koje smo napravili zvučale su moćno i uvjerljivo. Naravno, tu su nam bili jako važni Baretovi tekstovi i njegova interpretacija koja nas je inspirirala. Spojili smo blues, punk, garažni rock i energiju koju su nosili bendovi poput MC5, mene je inspirirao Howlin’ Wolf… Istovremeno, shvatili smo da nove pjesme najbolje funkcioniraju u tročlanoj instrumentalnoj postavi – s jednom gitarom. Sirovo, jednostavnije i drugačije od prve postave Majki koju je karakterizirala interakcija dvije gitare. Korozija je imao dosta specifičan način sviranja, jako precizan i konkretan zvuk koji je oblikovao nove pjesme. Inzistirao je na tome da se držimo jednostavnijih formi, gdje je bubanj konstanta i mašina koja melje da bi na njega slagali teške električne gitare.
Korozija: Pjesme za “Razdor” zajedno su radili i na probe donosili Bare i Zoki. Krenuli bi s osnovnim melodijskim i tekstualnim dionicama da bi ih nakon toga svi kao bend aranžerski uobličavali. Dio pjesama nastajao je i uobličavao se na probama, a nekoliko pjesama nastalo je spontano, u studiju. Tročlana postava sa jednom gitarom natjerala nas je da rearanžiramo neke starije pjesme koje smo snimili na “Razdoru” te da promjenimo način sviranja, da aranžmane pojednostavnimo, da funkcioniraju bez praznog hoda u zvuku. Moja je osnovna sviračka deviza bila da je jednostavnije – više. Kada si u triu svirački se moraš povezati puno bolje sa ostalim članovima i koristiti sve raspoložive trikove – dinamiku, krešenda i sve ostalo da bi pjesmu učinilo boljom. I kada bi između nas instrumentalno sve štimalo, Baretu bi bilo puno lakše zvučati dobro sa svojim moćnim vokalom. Za neke od pjesama smo dugo vremena tražili odgovarajuće aranžmane, npr. bubnjarska dionica na “Budi ponosan” nastala je slučajno. Na koncertima sam tu pjesmu često improvizirao, no u jednom trenutku sam za ritmičku osnovu preuzeo uvod pjesme “The Flesh Failures (Let the Sunshine In)” iz sountracka filma “Hair” i u trenu je sve sjelo na svoje mjesto. Prije samog snimanja Zoki nam je organizirao probe – vježbali smo i radili na pjesmama gdje god bi se ukazala prilika, između ostalog u prostoriji kod Davora Viduke iz Greaseballsa, koji će nam se priključiti kao drugi gitarist na nekoliko mjeseci u periodu promocije “Razdora”.
Majke – Budi ponosan (LP “Razdor”, 1993.)
Zoran: Na koncertima u periodu prije snimanja albuma smo dosta improvizirali, u nekim pjesmama smo imali otvorene forme i znalo se kako npr. ide refren, ali nismo znali kad će doći dok nas Bare ne bi u njega uveo. To je bila sjajna prilika da se razvijamo kao bend i da svirački izgradimo međusobno povjerenje. Željeli smo da se kroz pjesme provlači doza psihodelije i mistike, ali smo istovremeno bili svjesni da nikad ne smijemo izgubiti snagu i energiju svojstvenu Majkama. Sviranje nam je dolazilo jako prirodno, dobre pjesme su uvijek bile najvažnija stvar kod Majki i da nije bilo njih, ne bi bilo niti benda.
Jure: Godinama kasnije shvatio sam da mi je najveće zadovoljstvo bilo svirati s Korozijom. Korozija je bio bubnjar koji na koncertima nikada nije niti jednu pjesmu odsvirao na jednak način – uvijek prepun improvizacija i neočekivanih dionica, a uvijek precizan i na mjestu.
O noćnim snimanjima u studiju kod Denykena
Korozija: Kada smo uvježbavali i aranžirali pjesme željeli smo da sami instrumentali u formi tria zvuče moćno, od početka do kraja svake pjesme, da i samostalno, bez vokala funkcioniraju dobro. Dosta smo pažnje tijekom uvježbavanja i snimanja obraćali na same aranžmane, nastojali smo ih zbog efektnosti pjesama držati jednostavnijima nego što je to bio slučaj prije u Majkama. Bubnjeve sam svirao čišće i efektnije, istovremeno sam i Jurici savjetovao da svoje dionice na basu svira jednostavnije te da tako bude u funkciji cjeline. Činjenica da ovaj put nismo bili u žurbi i da smo u studiju imali više vremena na raspolaganju omogućila nam je da iz pjesama izvučemo maksimum, onoliko koliko smo mogli. Ovo je bio prvi put da sam snimao s metronomom. Pjesme su bile sporije i htio sam eksperimentirati i vidjeti kakav ćemo ritmički rezultat dobiti. Istovremeno, dok smo se mi bavili aranžmanima, Bare je cijelo vrijeme radio na tekstovima – pisao je, dopisivao, prepravljao i mjenjao, da bi na kraju, kada je došao red da snimi vokale od sebe dao zaista najbolje što je mogao i pjesme otpjevao autentično kako to nitko drugi ne bi mogao.
Zoran: U studio smo došli s već formiranim pjesmama i materijalom koji je bio zreo. Denyken je našu energiju usmjerio i na najbolji način zabilježio u studiju. Na našu sreću, on je producent koji se zna prilagoditi izvođaču i jako je cijenio Baretove i Korozijine sugestije. Uspješan producent mora imati dobar njuh i prepoznati bitne karike svakog benda. Dosta smo radili na građenju atmosfere i teatralnosti u pjesmama, Bare je bez pretjerivanja imao jednaku karizmu kao Iggy Pop ili Jim Morrison i nastojali smo mu u pjesmama ostaviti dovoljno prostora da to i studijski pokaže.
Korozija: Sa Denykenom smo imali dogovor da snimamo uvijek kada bi se u studiju pojavio slobodan termin, a to je uglavnom bilo od 10 sati uvečer pa do narednog jutra. Na snimanja smo dolazili sa konkretnim idejama i pjesmama, znali smo kako želimo zvučati. No kako smo u noćnim satima imali više vremena i kako je sama atmosfera u studiju bila sjajna, eksperimenti i nove ideje su dolazile same od sebe. Za Majke je ovo bio prvi put da su neke pjesme nastajale u studiju, u tome nam je pomogao i Denyken koji je svoj posao obavio sjajno i bio je produžena ruka benda.
Bare: “Razdor” smo napravili brzo, pjesme su izlazile brzo, nekoliko njih smo svirali još ranije, s prethodnom postavom. Napisao sam “Visoko, visoko”, napisao sam “Želim da te vidim”, napisao sam “Mršavog psa”… Čalić je krenuo na akustičnoj svirati rif i brzo sam vidio da se na njemu može napraviti dobra melodija, imao sam i dobar tekst, i pjesma “Mršavi pas” je vrlo brzo sjela na svoje mjesto. Probali smo je svirati i “električno” kao bend, ali akustična atmosfera je bila najbolja za nju i drago mi je da smo je ostavili takvom.
Majke – Mršavi pas (LP “Razdor”, 1993.)
Zoran: U vrijeme snimanja “Razdora” Denyken je u studiju u različitim terminima snimao nekoliko bendova. Jedan dan, po dolasku u studio, primjetio sam jednu zaista lijepu akustičnu gitaru. Pitao sam Denykena mogu li je isprobati i on mi je dozvolio, uz napomenu da je to gitara od Zeleta iz Divljih jagoda. Bare je u tom trenutku iz zezancije rekao da obavezno moram odsvirati nešto na Zeletovoj gitari i nije bilo povratka. Naredni dan smo na istoj toj gitari već snimali “Mršavog psa”. Iz jedne sjajne i opuštene atmosfere u studiju, na gitari koju smo slučajno ugledali, spontano je u nekoliko sati nastala pjesma koja će obilježiti i “Razdor” i Majke. Zeleta je zanimao materijal koji smo snimali pa nam je prijateljski dao nekoliko prijedloga, posebno dok smo snimali uvodnu mikrofoniju za pjesmu “’89”. Akustičnu gitaru smo iskoristili i za završnu “Želim da te vidim”, njenim dodavanjem dobili smo još jednu lepezu teških tonova, što se sjajno nadovezalo na ostatak materijala. Takav način rada će nam i kasnije postati običaj – da u studiju uvijek napravimo nešto novo, na licu mjesta i spontano. Na isti način je tijekom snimanja nastala i pjesma “Dobro se osjećam”. Sve je krenulo od Korozijinog ritma, ja sam se uključio s gitarom, a potom snimio i bas jer Jurica u tom trenutku nije bio u studiju. Na sve se na kraju nadovezao i Bare sa svojim minimalističkim, ali sjajnim tekstom.
Jure: “Želim da te vidim” je moja omiljena pjesma na albumu. Mogu je slušati satima, neprekidno. Razmišljali smo kako zatvoriti album, trebala nam je spora pjesma za kraj. “Želim da te vidim” smo na koncertima prije snimanja svirali puno brže, no za studio smo je prearanžirali i usporili. Ipak, ono što joj je dalo konačan i najbolji pečat bio je Baretov glas. Nakon povratka iz Ljubljane, zbog šavova na glavi nije mogao pjevati glasno pa je pjesmu otpjevao sa svojim jedinstvenim dubokim baritonom, još dublje no inače. I danas se naježim kada je slušam.
Majke – Želim da te vidim (LP “Razdor”, 1993.)
Bare: I danas mi puno ljudi govori koliko vole pjesmu “Želim da te vidim”. Tekstovi su bili ono što je obilježilo Majke. Bili su drugačiji i time smo privlačili ljude, bar se meni čini da su nas dosta slušali zbog tekstova.
Zoran: Na snimanju sam dosta koristio wah-wah, to sam zadržao još iz vremena Pokvarene mašte, Baretu se to sviđalo. Pokušao sam spojiti The Stooges i Jimi Hendrixa u jedno i na toj osnovi graditi svoj zvuk. Na “Razdoru” sam imao prostor gitarski se izraziti na najbolji način. Sam pristup sviranju je bio drugačiji nego na prvom albumu Majki, žestina i energija su dolazile iz drugog pravca. Dok su rane Majke bile skroz “u crvenom” i visokoj energiji, mi smo stvari gradili laganije, s puno dinamike i prostora da se pjesme razvijaju, istovremeno i Baretu ostavljajući više prostora za pjevanje.
Korozija: U studiju smo shvatili da što bi jednostavnije svirali pjesme, one bi zvučale bolje – i studijski i uživo. Kako smo paralelno uz samo snimanje vikendima svirali i koncerte, mogli smo se uvjeriti da nove pjesme zvuče dobro i pred publikom. Ipak, za razliku od kontroliranih uvjeta u studiju, na koncertima smo se prepuštali pjesmama i puštali im da nas odvedu na neočekivana mjesta. Koliko god smo se u studiju fokusirali sa samu izvedbu, na koncertima smo najviše slijedili Bareta – pratili smo njega, njegova raspoloženja i osjećanja i on je bio najvažniji element oko kojeg bi se mi kao glazbenici okupljali.
Jure: Nismo imali prostora za greške, snimalo se analogno, posudili smo najbolja pojačala i svako je dao vlastiti maksimum. Oko nas je bio rat, a u studiju stvarno sjajna atmosfera – “Dobro se osjećam” je nastala u trenutku inspiracije, bez prethodnog plana. Toliko brzo da sam ja propustio snimanje – bas je za tu pjesmu snimio Zoki.
Korozija: “Razdor” je kao naziv albuma došao s Baretove strane. On je uvijek donosio nazive albuma i tu je doista bio sjajan, imao je nepogrešiv osjećaj da odabere pravu riječ ili prave riječi, koje istovremeno moćno, ali i sadržajno opisuju album na najbolji način – “Razum i bezumlje”, “Razdor”, “Milost”… Ja sam sâm naslov “Razdor” doživljavao pomalo biblijski, zbog toga sam želio da i sama naslovnica izgleda tako. Zamolio sam tada mladog vinkovačkog slikara Sinišu Simona da nam naslika anđele koji su na pragu posrtanja u ponor. Radilo se zapravo o Vilerovom goblenu “Anđeo čuvar” koga je moja majka držala na zidu u kuhinji, po kome je Simon naslikao naslovnicu.
Vinkovački kauboji idu u Sloveniju
Jure: Jedan od koncerata koji mi je ostao u najboljem sjećanju, iako smo odsvirali samo dvije pjesme, u lipnju 1992. u Ljubljani, kada si je Bare slučajno razbio glavu. Energija između nas i publike te je noći bila nevjerovatna. U studenom smo se ponovo vratili u Ljubljanu odsvirati taj “nezavršeni” koncert i bilo je još bolje. Majke su u Sloveniji privlačile sve više publike i bio je pravi užitak svirati te koncerte. Marko Brecelj je bio “naš Slovenac”, jako specijalan lik i fantastična ličnost, uostalom, stvari koje je radio s Buldožerima dovoljno govore o njemu. Mislim da sam najviše koncerata nakon Zagreba odsvirao baš kod njega – u Kopru, u MKC-u, klubu koga smo zvali klošarski hotel A kategorije. Marko, Arijana i tamošnja ekipa bi nas uvijek brižno smjestili, nahranili i pružili sve što svakom bendu treba. Jedan od slovenskih koncerata iz tog perioda, snimljen u Ilirskoj Bistrici, u klubu MKNŽ iskoristili smo kao spot za pjesmu “Krvarim od dosade”. Zapravo, kako u to vrijeme nismo imali budžet za pravi spot, iskoristili smo snimku koncerta iz MKNŽ-a za promociju albuma na televizijskim postajama. Tamošnja ekipa je imala sjajnu audio i videoopremu kojom je snimala koncerte s više kamera. Snimke koncerta koji smo odsvirali te večeri srećom su dostupne na Youtubeu. Nabrijane Majke i publika u transu – najbolje pokazuje odnos koji smo imali sa slovenskom publikom.
Majke – Bilo je davno (uživo klubu MKNŽ, Ilirska Bistrica; siječanj 1993.)
Bare: U to vrijeme sam često bio nesvjestan stvari oko sebe, tako sam živio. U Ljubljani u ljeto te 1992. godine u euforiji izađem na binu, počnemo s koncertom i slučajno si razbijem glavu nakon druge pjesme. Radio sam to i ranije, zbog teatralnosti, ali ovaj put je slučajno otišlo izvan kontrole, prejako sam se udario. I u jednom trenutku ne vidim ništa, crno mi je pred očima. Očistim glavu i vidim da cure u prvim redovima padaju u nesvijest. I sad, ja ne znam zašto padaju, ne znam da mi istovremeno šiklja krv, pola metra iznad glave. I onda opet ne vidim ništa, mrak, ide mi krv preko očiju. I onda obrišem krv oko očiju, pa opet vidim da padaju u nesvijest. Nisam bio svjestan stvari koje sam radio. Ali srećom, riješio sam se toga. I tada sam kao i sada jedva čekao da izađemo na binu, i sada vičem “ajde više”, a momci iz benda “stani, stani”. Ne mogu dočekati koncert. I inače sam nestrpljiv, nikad nisam imao tremu. Na početku koncerta bi me uvijek udarao adrenalin. Pa sam nekada zbog toga nažalost imao i ispade.
“Razdor” nekad i “Razdor” danas
Korozija: Majke su u novoj postavi zvučale dobro, grizli smo i uz pomoć naših slovenskih prijatelja prosvirali smo ponovo sve gradove, od Ljubljane, Kopra, Ilirske Bistrice, do svakog pa i najmanjeg mjesta koje je imalo omladinski ili vatrogasni dom, razglas i eventualno pozornicu. Imam samo najbolja iskustva iz tog perioda. Bilo je lijepo svirati i ranije u Majkama, u prethodnoj postavi s dvije gitare, no uživao sam i u tročlanoj postavi kada je gitaru svirao samo Zoki – tek tu smo morali dati svi sve od sebe, no svaka postava je bila sjajna na svoj način. S Dusparom je sve bilo pedantno i planski aranžirano. On je bio najopušteniji kada je znao da je sve na svom mjestu, da smo uvježbani koliko on misli da trebamo biti. Ja sam osobno više volio iznenađenja koja su se dešavala na koncertima kada bi nas Bare odveo u nove i tada nepoznate dijelove pjesama do kojih smo dolazili improvizacijom na licu mjesta. No naravno, takve stvari možeš raditi samo s ljudima u koje imaš povjerenje i kada si kao bend uvježban. Muzika i emocije koje smo nosili sa sobom bile su toliko jake da kod ljudi izazivaju reakciju i trideset godina kasnije i to je po meni najvažnija stvar vezano za taj album. Kada ga slušam uvijek se naježim – nekada mi nije niti jasno kako smo ga uspjeli snimiti na način na koji jesmo i zabilježiti svu tu energiju na traku.
Jure: Ja sam tada imao samo šesnaest, a Zoki osamnaest godina, bili smo mladi i taj mi je period, iako relativno kratak, izgledao kao vječnost. Živjeti od glazbe, imati ploču i svirati koncerte s bendom kojeg sam obožavao za mene je bila velika stvar. Iako su tih godina primanja bila dosta niska, sjećam se da sam u to doba od koncerata zarađivao više od moje razrednice u srednoj školi. U tom periodu nisam bio svjestan veličine pjesama koje smo napravili, naprotiv. Počelo mi je to dolaziti tek kasnije, postepeno. Bio je to kratak, ali intenzivan period sa eksplozivnim koncertima. Trideset godina kasnije i dalje ne mogu biti objektivan kada razmišljam o ovom albumu. Sretan sam da sam učestvovao u njegovom nastajanju, snimanju i sviranju s Majkama i ne mogu reći ništa loše o vremenu koje smo proveli zajedno. Iako nam društvene okolnosti nisu bile naklonjene, ništa nije bilo teško – naprotiv.
Zoran: U proljeće 1993. godine postava se mijenja – u bend se na mjesto basiste vraća Kilmister.Prvoborac koji je s Baretom 1984. godine osnovao Majke i svirao u bendu do ljeta 1991. ponovo je bio “u sedlu” i bilo mi je jako drago svirati s njim. “Nove” Majke su djelovale iz Zagreba, Kilmister je ostao u ratom okruženim Vinkovcima i nije mu bilo lako priključiti nam se u tom trenutku. No ono što mi je bilo još draže je da mi je upravo Kilmister, po izlasku “Razdora”, rekao “Zoki – svaka čast, napravili ste albumčinu”. Nije bilo boljeg komplimenta za “Razdor”, jer ako je Kilmister to mislio, onda smo stvarno napravili sjajan album. A Kilmister “Razdor” i danas drži za najbolji album Majki, iako nije svirao na njemu. To je bio najbolji način da zatvorimo priču o “Razdoru” i u novoj postavi krenemo u narednu diskografsku avanturu. “Razdor” je jedan od onih albuma koji su nastali u oskudnim vremenima i oskudnim uvjetima, ali s vremenom postaju sve jači i monumentalniji. I danas me iznenadi svaki put kada ga čujem i stvarno sam sretan da sam se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu i učestvovao u njegovom stvaranju.
Bare: U ranim danima Majki, uvjeti za rad su bili skromni, no ono što je uvijek najbolje izlazilo iz nas bila je pankerska energija. Sve drugo sa čim smo bili ograničeni – instrumenti, probe… – sve smo kompenzirali velikom količinom energije koja je izbijala iz nas i naših pjesama, posebno na koncertima. Ljudi su nas po tome zapamtili. Ipak, došlo je vrijeme i za bolje uvjete i bolje pjesme. Dugo vremena sam tvrdio da mi je to najdraži album Majki. Niti “Razdor” nije snimljen i isproduciran najbolje, ali možda baš zbog te sirovosti koju ima i danas oduševljava ljude.
Lektura: Andrea Kovač, Nikola Knežević
Saznajte više:
Majke – Put do ‘Razuma i bezumlja’ (1. dio) – Novi dani dolaze
Majke – Put do ‘Razuma i bezumlja’ (2. dio) – Učini me stvarnim
Majke – Put do ‘Razuma i bezumlja’ (3. dio) – Ne želim da se probudim
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
