Pustite li ga da vas polagano zaspe kao proljetna jutarnja rosa, otvorite li mu se, sva je prilika da ovo remek-djelo nećete tek tako moći izbiti iz ušiju.
Cijeli je album posvećen izolaciji i rastancima, malo ih invocira, malo nad njima tuguje. “Blue Moon” funkcionira kao iskreno prepuštanje nakon introspekcije, prosipanje najintimnijih frustracija neshvaćenosti (I’m so tired of being alone, these penitent walls are all I known) i grčevita molba da ga se zauzda u nečemu u što ni sam ne vjeruje, potencijalnu intimnu sreću u paru, izvan privatne izolacije (…cut me down to size so I can fit inside lies you try to hide behind your eyes… lies that divide us both in time…). Stihovi o samoći i tihom azilu iz kojeg čezne pobjeći umotani su u proljetno prozračnu zvučnu kulisu u kojoj dominiraju mandolina, bubanj i klavir, i koja je ponovo u kontrapunktu s vapajem iz stihova.
Sumorna simfonijska “Wave” opet je posveta izolaciji, dok “Phase” funkcionira gotovo kao njezin instrumentalni nastavak. “Don’t Let It Go” i “Blackbird Chain” obje su na prvi pogled u ljubavnom tonu, iako mi se nakon dugog slušanja prva čini kao mala odgojna lekcija ili upute za odrastanje, a druga kao ljubavna posveta nekome koga se voli bezuvjetno, vjerojatno djetetu (…I’ll never, never, never, never refuse you, my blackbird chain).
Meni najljepša pjesma na albumu, folk balada “Turn Away”, u maniri Nicka Drakea i s atmosferom Simona & Garfunkela, pomalo je u imperativnom tonu kojim ipak ne docira, već kao da samome sebi daje upute što činiti kad demoni isplivaju na površinu. Shvatio je da je čovjek često sam sebi najgori neprijatelj i da je tapkanje u mjestu i žal za prošlošću obično gubljenje dragocjenog vremena (Turn, turn away from the weight of your own past, it’s magic for the devil and betray the lack of change) i napisao si podsjetnik na vlastito iskustvo, koje istovremeno može funkcionirati ponovo kao uputa za život svom djetetu ili bilo kome tko je spreman učiti iz tuđih grešaka… a znamo da se takvi nisu rodili.
Na “Country Down”, još jednoj ditirampskoj posveti osami u prirodi, nedaleko od buke grade, usna harmonika daje širinu nepreglednog prostora i tišine u koju je potrebno pobjeći da bi čuo vlastite misli. Na posljednjoj pjesmi “Waking Light” oprašta se od starog sebe i pozdravlja novi početak i izlazak iz tame (Waking light, it grew from the shadow, brace yourself to the morning low, night is gone, long way turning, you’ve waited long enough to know…), savršeno optimistično zaokružujući priču o izolaciji i rastancima.
Ova mi se ploča u prvi mah učinila kao sat vremena koncentrirane tuge, no s vremenskim odmakom sve sam sigurnija da se radi o jednoj optimističnoj priči u kojoj se, upravo suprotno, Beck nakon mnogo kontemplacije o životu i smislu oprašta sa svime što ga u životu ogorčilo i započinje iznova, olakšan za razočarenja koja je ostavio u prošlosti i pomiren s novima, koja budućnost tek donosi.
Neprestano pretapanje optimizma i sjete “Morning Phase” čine savršenim soundtrackom za proljeće koje je samo po sebi prepuno proturječja. Pustite li ga da vas polagano zaspe kao proljetna jutarnja rosa, otvorite li mu se, sva je prilika da ovo remek-djelo nećete tek tako moći izbiti iz ušiju. A ako je ovaj album, kako ga je sam Beck nazvao, svojevrsni drugi dio “Sea Change”, onda bez grižnje savjesti mogu ustvrditi da je u ovom slučaju nastavak bolji od originala. Savršen album na vrhu savršenog opusa najvećeg genijalca generacije, preostaje nam samo sanjariti da ćemo uskoro biti u prilici čuti ga uživo negdje blizu naših krajeva.
Ocjena: 10/10
(Capitol / Universal, 2014)