Ben Howard ‘Every Kingdom’ – kraljevstvo ugođaja

Ben Howard debitirao je prošle godine albumom ‘Every Kingdom’, a isti je ‘doputovao’ i do nas u redovnu distribuciju zahvaljujući uspjehu koji je postigao ovaj mladi britanski talent iz Devona.

Ben Howard ‘Every Kingdom’

25 godina mu je tek, a zvuči kao da je o glazbenoj teoriji i povijesti učio najmanje trideset godina i tek onda izgradio vlastiti osebujni stil. Po tome spada u rang s godinu dana starijom kolegicom Florence Welch, koja ostavlja identični dojam. To je ta nova indigo generacija mladih tijela i starih duša koja svakako zaslužuje pažnju. Za razliku od Florence koju su starci od malih nogu futrali s Eurythmicsom, Shakespear’s Sisters, Kate Bush i Neneh Cherry, mladog Bena su njegovi roditelji, oboje školovani muzičari, izložili utjecaju sebi omiljenih folk autora Boba Dylana i Joni Mitchell.

Ben Howard je nakon završene škole odlučio u potpunosti se posvetiti glazbi pa je logikom stvari upijao i radove kantautora svog doba kao što su Ben Harper i David Gray, što se osjeti i u njegovom izričaju koji je s jedne strane omeđen striktnim harmonijskim pravilima, jasno odijeljenim i prepoznatljivim refrenima, dok istovremeno unutar tog sklopa znatiželjno uranja (kao što na to navodi i naslovnica albuma „Every Kingdom“) u zvukove stvarajući ugođaj otporan na bezbrojno preslušavanje. Koliko je predan glazbi, toliko je i nenametljiv. On je jedan od onih muzičara koji vas neće privući na prvu loptu. Da ga kojim slučajem gledate na pozornici, sigurno je da u početku ne bi obraćali previše pažnje, a onda bi samo u jednom trenutku ostali zakovani i pogledali i odslušali nastup do kraja na način koji ni sami sebi ne bi mogli objasniti.

Folk izričaj s dominantnom akustičnom gitarom, pored decentno utkanih ostalih instrumenata koji čine strukturu benda, izvrsna je podloga za Howardovo otvaranje duše. Folk je u posljednjih godinu dana posebno popularan zahvaljujući imenima kao što su Fleet Foxes i Bon Iver, no Ben Howard iako s te strane pripada tom društvu, odskače od trendovski nametnutog modela „biti drugi Neil Young“ u koji se primjerice ukalupio bend Bombay Bicycle Club. Howard je pretenciozan samo kad je u pitanju sklapanje pjesme koja je u funkciji portala njegove duše. Instrumentalno je maštovit, te mu je pošlo za rukom stvoriti cjelovito djelce puno dobrih i ugodnih vibracija su ugrađenim katarzama na pravim mjestima.

Ugodne vibracije započinju s „Old Pine“ koja se gradacijski razvija u pjesmu woodstockovskog folk ugođaja, iako je u tekstualnom dijelu očito kako je Howard zaljubljenik ljeta, vreće za spavanje i toplog i ljepljivog pijeska pod prstima. Pa sad, to je dobar tip za soundtrack ugođaja i onima koji će u ovoj recesiji uspjeti udahnuti miris mediterana. Naredna „Diamonds“ i onomatopejski zaigrana „Wolves“ dokaz su da „Old Pine“ nipošto nije slučajnost, već da je kantautor baršunasto promuklog glasa, bez obzira na svoje godine, iskusan skiper svoje glazbene jedrilice.

„Everything“ koliko je poetski intimno naglašena, toliko je himnično skovana balada koja ledi žile upravo zahvaljujući Howardovom tihom pjevanju koje pojačava muk pred oluju, da bi „opuštanje struna“ donijela ljubavna „Only Love“. „The Fear“ možda najviše od svih pjesama na albumu duguje izričaju Davida Graya, no uklopljena je na pravom mjestu; nekako je logično da nakon ljubavi dolaze brige.

„Keep Your Head Up“ je svojevrsna generacijska dizalica, dok se kitica odmotava na način kako je to običavala raditi Joni Mitchell, refren je čisti produkt na tragu Stinga (dakle nije Gotye jedini… op.a).

„Black Flies“ je novo emotivno poniranje u tamu na način kako je to u prvom dijelu albuma činila „Everything“, no „Black Flies“ kopa dublje i nijansu turobnije. A što tek reći o izvrsno osmišljenom aranžmanu jedva čujne električne gitare koja tutnji „u dubini“ stvarajući od ove pjesme snažni temelj oko kojeg kao da je izgrađen album? Za putovanje „na površinu“ zadužene su posljednje dvije „Gracious“ i „Promise“. Dok je „Gracious“ tek početna etapa tog novog odljepljivanja od zemlje, „Promise“ širi krila i kao da poziva na putovanje svojom prozračnošću.

U cijelosti gledano album „Every Kingdom“ je poput meditacije – liječi dok traje, a poslije se osjećate prilično dobro, s tim da vam se može dogoditi da nakon par dana uhvatite sebe kako mumljate ili fućkate neku glazbenu temu za koju ne znate kad vam je ušla u uho… I onda se samo sjetite Bena Howarda.

Ocjena: 9/10

(Island / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X