Dan mladosti u Kumrovcu – slavljenje utopije ili distopije

25. svibnja u Spomen domu Kumrovec su Damir Avdić i Marko Brecelj izašli na isti ‘floor’. Prvi je sahranio prošlost i sadašnjost, drugi sadašnjost i budućnost. Iako nisu djelovali kao tim svaki je na svoj način poslao jasnu poruku o trenutku, mjestu i povodu.

Kumrovec – Spomen dom 25.5.2012. (Foto: Nino Šolić)

Titova štafeta bila je jednom godišnje razlog da mještani skoro svake općina tadašnje SFRJ izađu na glavnu ulicu i mašu zastavicama i pozdrave najveseliji praznik socijalističke države – rođendan Maršala. No nije se tih tjedana prije 25. svibnja nosila samo jedna štafeta koju je na vrhuncu manifestacije na sletu, održavanom na beogradskom stadionu JNA, Titu predavao netko od uzornih pionira.

Svaka općina je također imala bar nekoliko njih, pa je tako i u mojoj i nekoliko susjednih osnovnih škola također istrčavano i nošeno nekoliko obično drvenih originala (ili replika). A u mom pionirskom mozgu je tada obično prevladavala misao: koliko je velika soba ili dvorana u koju Tito pohranjuje sve te simbole odanosti naroda. S istom praksom se nastavilo i nakon Titove smrti sve do 1988. kad je tadašnji SSOJ ukinuo taj popularni događaj i simbol unitarizma s elementima nošenja olimpijskog plamena, a bilo je potrebno svega dvije-tri godine da se narodi i narodnosti u svibnjima koji dolaze zaigraju s ratnim plamenom.

Skoro četvrtinu stoljeća kasnije Dan mladosti se i dalje simbolički obilježava (u prekinutom kontinuitetu tijekom ratnih godina) u Titovom rodnom Kumrovcu koji je za vrijeme trajanja Jugoslavije tih dana najljepšeg proljetnog mjeseca bio žila kucavica republičkog društvenog života gdje se slijevalo na tisuće građana. Ove godine organizatori te mini manifestacije nisu komunističke okamine nekih prošlih vremena, već mlada urbana ekipa koja više igra na kartu jednog oblika oživljavanja neke vrste turizma u tom nekad popularnom kraju Hrvatskog Zagorja, makar i na dva dana u godini, igrajući istovremeno i na nostalgiju i na kulturni tj. glazbeni program koji uglavnom nema veze s prošlošću, već je uronjen u sadašnjost.

Iako je glavni nostalgičarski skup logično planiran za subotu 26. svibnja u jedinom „selu muzeju“ ovih prostora za kad su u večernjim satima za dizanje raspoloženja bili zaduženi zagrebački Kawasaki 3P i zagorski domaćini Zadruga, prvi dan manifestacije, odnosno sam datum Dana mladosti bio mi je primamljiviji zbog najčudnijeg spoja okolnosti, mjesta, ideologije i izvođača – nešto kao distopija posljednje scene Kusturičina „Undergrounda“ u kojoj odcijepljeni riječni otok s euforičnim, sretnim i pijanim društvom otplovljava u nepoznatom smjeru.

Marko Brecelj u Kumrovcu (Foto: Nino Šolić)

Spomen dom Kumrovec u kojem se odvijao program još uvijek nije ruševina, ali je na dobrom putu da to postane. Zapuštenost tog ideološkog pogona koji nikad nije radio punim predviđenim kapacitetom je vidljiva na svakom koraku, a jedan od malobrojnih posjetitelja večernjeg performansa se i sam uvjerio da i taj korak može biti opasan, kad je stao na rub ozdianog gledališta i odronio desetak cigli svojom težinom, na sreću se dočekavši na noge.

Ono što je bilo kontroverzni dio večeri (koji se na neki suludi način dobro uklapao u sadašnji trenutak) bio je izbor glazbenika tj. Marka Brecelja i Damira Avdića. Prvi sam sebe naziva teroristom, a drugi anarhistom. Jedina stvar koja ideološki spaja ova dva osebujna umjetnika jest to da i jedan i drugi žive u Sloveniji i da i jedan i drugi preziru trenutni korporacijski ustroj planete. Po pitanju prošlosti su nepomirljivi i zanimljivo je da su se i jedan i drugi na ovu nostalgičarsku manifestaciju odazvali kako bi isklesali epitaf vremenima koje Dan mladosti evocira.

Avdićevi stihovi: „Bratstvo i jedinstvo je završilo, vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, bio je službeni slogan ovogodišnje „proslave“. No Brecelj se odmah ogradio od iste i nazvao je glupošću. „Mi smo imali jako puno vremena da se upoznamo dok smo bili u jednoj državi. Upoznavanje je čak bilo intenzivno i za vrijeme ovog posljednjeg nesretnog rata. Nakon toga mi svi poniremo u svoje fojbe. Zatvaramo se i bježimo od bilo kakvog upoznavanja. Nas je proždrao neoliberalni kapitalizam. Postoje dva razloga zašto sam ovdje. Prvi je što ću za ovaj nastup dobiti 300 eura, a drugi da poručim svojim dragim Slovencima kako nikada u svojoj povijesti nisu bili cijenjeni i uvažavani kao što je to bilo za vrijeme SFRJ!“, izjavio je Brecelj.

Damir Avdić u Kumrovcu 2012 (Foto: Nino Šolić)

Inače jedan od ključnih članova legendarnog Buldožera, o tom periodu stvaralaštva s Borisom Beleom danas ne želi govoriti pod izlikom da se više ničega ne sjeća, a glavna preokupacija mu je doktrina koju sam naziva „Meki terorizam“. Istu sprovodi na županu i gradonačelniku Kopra, Borisu Popoviču i to stalnim provociranjem. Breceljev meki terorizam je ustvari jedan veliki performans. Čak je i u Kumrovec došao s kućnim papučama privezanim za koljena, jer kako sam kaže one mu pružaju udobnost kad padne na koljena pred svojim gradonačelnikom svaki put kad ga ugleda. „On je božanstvo koje ne mogu ni pogledati, jer bi mi spalio senzore. On je veliki graditelj. Napravio je puno kružnih tokova po Kopru, a također je zasadio i 206 palmi u gradu“, objasnio je Brecelj koji je ponosan na svoju pobjedu koju je ostvario protiv „božanstva“ jer je kako sam kaže zimus prizivao niske temperature i buru koje su uspješno osušile svih 206 palmi.

Ovaj kulturni agitator je doktrinu mekog terorizma unio i u svoje nastupe. Provocirajući disharmonijama koje izvodi na akustičnoj gitari i začkoljastim stihovima svako malo je pitao prisutne je li im dosadno i je li im hladno gledajući na termometar koji je donio na pozornicu. No time je pogađao atmosferu trenutka i povoda sveukupno stotinjak okupljenih koji su se muvali po malom trgu spomen doma. On je u neku ruku istinski glas savjesti gurnute pod tepih ovog doba – ostarjeli harlekin burleskne stvarnosti koji dobro zna da što gluplji šešir ima na glavi, efektnije može kritizirati stvarnost i bar malo pružiti olakšanje i natjerati na smijeh one koji ga gledaju i slušaju. Da je sve što je izrekao ili otpjevao učinio bez tog elementa komedije bio bi crnji od Orwelove „1984“.

Anarhist Avdić oko kojeg se u zadnje vrijeme bosanskohercegovačka elita pisane riječi gorko spori je li ljevičar ili desničar u Kumrovec je došao bez ikakve nostalgije prema Danu mladosti. U razgovoru mi je rekao kako se sam dugo premišljao o tome da li da pristane na angažman ili ne. Njega kao Tuzlaka 25. svibanj ne evocira na Dan mladosti, već na masakr na Kapiji koji se na isti dan dogodio u Tuzli 1995. godine. Ta tragedija kao i mnoge druge koje su se događale tijekom ratnih godina bile su onaj drugi košmarni „floor“ bratstva i jedinstva.

Avdić za razliku od Brecelja svoje poruke ispaljuje snažno potpomognut katarzičnim udaranjem rifova po električnoj gitari. Njegova predstava je uvijek ritualna i zaglušujuća i on je kao završnica i ispraćaj tog 25. 5. 2012. dio prisutnih potaknuo na ritualni ples ispred pozornice i otpuštanje emocija i energije.

I to je imalo smisla na ruševinama mjesta koje je cijelu polovicu XX stoljeća bilo simbol jednog društva, sistema i filozofije života, a slobodno se može reći i jedne religije, čije desetkovano i ostarjelo sljedbeništvo i dalje jednom godišnje tumara u pionirskoj nošnji tim predivnim dijelom Zagorja u vremenu u kojem ni nakon dvadeset godina još uvijek nismo načisto je li ta slavna prošlost koja je završila neslavno bila loša ili dobra. Je li se i dalje upoznajemo ili smo zabarikadirani u svojim fojbama?

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X