Billie Eilish ‘Happier Than Ever’ – fenomen popularne kulture korača dalje

Billie Eilish i njen brat Finneas trenutno spadaju u najatraktivnije pojave popularne glazbe. S punim pravom, rekao bih – Billie je svojoj publici ipak dosta bliska i emotivno i generacijski – ne samo da postoji potražnja (jer svašta se danas traži), već postoji i emocija; ono za što se svi love i navode kao primjer apsolutne dekadencije mainstreama. Ili nema emocija ili nema instrumenata, a oba argumenta su zapravo šuplja. It’s not about the tool – it’s about the person who wields it.

Billie Eilish ‘Happier Than Ever’

Kako vrhovi Billboardovih ljestvica postaju sve raznovrsniji, aktivni promatrač bi očekivao opća popuštanja kod onih nešto starijih, barem u nekoj mjeri – ali čini se da boomer mentalitet i dalje nekontrolirano cvate, a nove generacije sve manje mare za ikakve lance koji se bespomoćno maskiraju u odrednice. Da se odmah ogradim, jasno mi je da ovaj album nije stvoren sa mnom na umu niti sam ja ta publika kojoj se on obraća. Ne stavljam se u poziciju „kužera“ iako sam nadojen na nečemu što se ovdje sada naći neće, baš zato što prezirem svaki oblik pankerskog gatekeepinga – i to je rak rana staromodnih zatvaranja u skučene ladice. And that is so last week.

Naravno, inače svaki album treba promatrati kao zaseban body of work ako želimo donijeti ikakav relevantan, konkretan sud – ali ovdje se radi o nečemu puno dubljem od albuma mlađahne pop zvijezde – radi se o fenomenu popularne kulture. Iz tog razloga mislim da se „Happier Than Ever“, drugi punokrvni album Billie Eilish zaslužuje sakriti ispod kišobrana iznimke.

Ne čuje se često kako Dave Grohl toliko uzdigne nekog i jasno i glasno ponudi svoj co-sign nekome. U kontekstu njene povijesti i pozadine, Billie je oduvijek otvoreno simpatizirala i Nirvanu i Foo Fighterse, a oduševljenje Grohlovim riječima bilo je vidljivo iz helikoptera. Neovisno o tome, cijeli jedan panteon okorjelih rockera, prastarih dinosaurusa štekajućih mozgova koji svoje dane provode komentirajući na YouTube videozapise izravnih naslova „Billie Eilish is saving rock“ i dalje ne vidi – da tako to otvoreno nazovemo – rock energiju kojom ona barata. Sve to na stranu, na ovom albumu je dala suptilan mig u pravcu „žive svirke“.

Finneas je posao producenta odradio korektno. Iako ovdje ima izlizanih pop numera popraćenih tipičnim ASMRcore došaptavanjima, solidan dio ploče u biti igra ulogu podloge, i tako je tekst bačen u prvi plan. Taj element ekspresije riječima, na kojem je Billie očigledno kapitalizirala kosio se sa instrumentalima na prethodniku; i tako se stekao dojam da Billie i Finneas rade dva odvojena, posve različita posla koja se na kraju nikad nisu stopila u zajednički produkt.

Drugi album donio je koncentraciju koja nije bila prisutna ranije. Naslovna pjesma je najbliži prikaz tog edgea i spoja rocka sa suptilnim šapatima – tematizira bespomoćnost u ljubavnom odnosu koji je po svemu sudeći na rubu propadanja. Aranžman nalikuje na hitoidnu fazu kakvu je pod palcem držao Black Parade, a refren je pokupio ljutnju kakvu je na početku milenija u danom miljeu imala samo Hayley Williams.

Prvi dio albuma, onaj više izgrađen na blagom BDSM fetišu, slab je po pitanju energičnosti, ali je dosta introspektivan. Jedina zamjerka koja ovdje pripada, kako se Billie ipak osvrće na vlastiti stardom i probleme koji dolaze u paketu, dolazim do zaključka da se prema tom ključnom dijelu materijala odnosila nemarno, progovorivši o vlastitim prevrtanjima samo u rukavicama. Ako fali ranjivosti – a fali – falit će i autentičnosti. Ali, u srži – produkcija i generalna težnja ka iskrenosti donekle spašavaju stvar.

Finale albuma, zadnji krik lagane poletnosti i klišej tendencija tišine, „Male Fantasy“ baca se u ralje muškog mačizma, ispitujući ga za svrhu posljednjeg suda, i tako stavljajući točku na ‘i’ po pitanju fermentacije osjećaja. Svojim je raskošnim minimalizmom ova pjesma savršeno začepila album. Zadnja noga ploče nešto je jača, a kulminira upravo čelnom numerom. Dualizam je u pitanju, dualizam koji rezonira s mnogobrojnom publikom čiji modus operandi obuhvaća prisan odnos, odnos zasnovan na stavljanju sebe pod reflektor usprkos mogućih trenutaka otuđenosti; i taj je koncept zapravo najdublje istražen. Otuda priča o popkulturnom fenomenu: uzmeš stav Hayley Williams sa kulturološkim podtekstom Lady Gage ili možda Gwen Stefani, i dođeš do onoga što je Billie danas.

Teško je precizirati njen konkretni značaj za, ne znam, ovu dekadu, ali očito je da je nevjerojatna količina fokusa u igri. Društvene mreže omogućile su spajanje – i krajnji rezultat je, kako sama Billie kaže – stajati na pozornici, a da se ispred tebe nalaze ljudi koji bi ionako bili tvoji prijatelji.

Ocjena: 6/10

(Darkroom / Interscope, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X