Na današnji dan 1982. godine američkoj je publici prvi put predstavljen film ‘Blade Runner’ (odnosno ‘Istrebljivač’ u hrvatskom prijevodu) Ridleya Scotta, koji je u povijesti filma zapamćen kao prvi cyberpunk film i koji je unatoč početnom komercijalnom neuspjehu ostvario kultni status. Godine 1983. nominiran je za Oscara (u kategorijama najbolje scenografije i specijalnih efekata), za Zlatni globus (za najbolju izvornu glazbu, koju potpisuje Vangelis) i čak osam BAFTA nagrada, od kojih je osvojio tri (za najbolju kostimografiju, fotografiju i produkcijski dizajn).
„Blade Runner“ je (labavo) utemeljen na romanu „Sanjaju li androidi električne ovce? (1968)“ famoznog autora znanstveno-fantastične proze, Philipa K. Dicka. Zanimljivo je da je Dick na Scottov poziv, godinu dana prije premijere, pogledao dvadeset minuta vizualnih efekata dovršenih za film i oduševio se. Iako je Scott gotovo posve iznevjerio njegovo viđenje androida i naslov preuzeo iz istoimenog romana Williama S. Burroughsa, koji mu se nije svidio, Dick je od žučljivog protivnika postao najgorljiviji obožavatelj „Blade Runnera“, koji je svima ponavljao da jedva čeka premijeru (iako ju nažalost nije doživio).
Radnja filma se odvija 2019. godine u Los Angelesu, koji je prikazan kao mračan, prljav i prenapučen megalopolis u kojem neprestano pada kiša i u kojem uz ljude žive pripadnici drugih ‘rasa’, a govori se jezikom (stanovnicima poznatom kao cityspeak) koji je mješavina japanskog, španjolskog, njemačkog, kineskog, mađarskog, francuskog i korejskog. Protagonist filma je umirovljeni detektiv Rick Deckard (utjelovljuje ga legendarni Harrison Ford), odnosno bivši plaćeni ubojica, koji obavlja svoju posljednju misiju za organizaciju Blade Runner. Cilj mu je pronaći i ubiti četiri odbjegla replikanta (Zhoru, Pris, Roya i Leona) koji su unatoč zabrani napustili svoje kolonije i stigli na Zemlju, kako bi se suočili sa svojim stvoriteljem – genijalnim izumiteljem Eldonom Tyrellom (Joe Turkel) i vlasnikom zle korporacije Tyrell. Replikanti su bića nalik ljudima, stvorena genetskim inženjerstvom koja, ovisno o modelu, imaju nadljudske sposobnosti poput superiorne snage, inteligencije i sl., ali im je životni vijek ograničen na četiri godine. Svrha im je obavljanje prljavih i opasnih poslova umjesto ljudi, stoga u društvu imaju status robova, a često ih se pogrdno naziva riječju skinjobs (ekvivalent rasističkoj uvredi). Neki od ‘naprednijih modela’ imaju ugrađena lažna sjećanja iz djetinjstva i nisu svjesni činjenice da nisu ‘pravi’ ljudi, a jedna od njih je i Rachel (Sean Young), Tyrellova asistentica s kojom Deckard uspostavlja ljubavni odnos. Tijekom lova na replikante, Deckard sve više počinje sumnjati u svoju misiju, a u konačnici su replikanti ti koji mu u doslovnom i prenesenom smislu spase život. Vođa replikanata, Roy Batty ga spasi od pada s nebodera (od fizičke smrti), a Rachel ga oživljava u duhovnom i emotivnom smislu.
„Blade Runner“ je žanrovski hibridan film koji kombinira karakteristike znanstveno-fantastičnog filma i noir filma (crnog filma). Baš kao i noir film, riječima Marija Vrbančića, odiše sumornošću, tamom i urbanim košmarom, gradskom osamljenošću i egzistencijalnom tjeskobom, samo što je gradski ambijent karakterističan za noir film u „Blade Runneru“ prožet atmosferom futurizma. Zajednička su im i vizualna obilježja poput osvjetljenja u niskom ključu koje karakterizira dominacija tamnih dijelova slike te igra svjetla i sjene, zatim neobične kompozicije i bizarni kutovi snimanja, kao i kišoviti urbani krajolik te noćni prizori. Scott Bukatman i Giuliana Bruno tvrde kako je takva chiaroschuro kinematografija, u kojoj ništa nije jasno i vidljivo, već je sve zamućeno i prigušeno (npr. u uličnim prizorima ljudi se stapaju u amorfnu masu, baš kao što je i jezik kojim govore amalgam raznovrsnih jezika, a Los Angeles se pod utjecajem japanske kulture čini kao dalek i jedva prepoznatljiv svijet) vizualna aluzija na premisu filma – nemoguće je povući jasnu granicu između čovjeka i stroja.
Detektiv Deckard pak sa svojim stilom izražavanja i odijevanja (nosi dugački kišni ogrtač, a ispod njega košulju i kravatu) posve odgovara tipičnom protagonistu (detektivu ili privatnom istražitelju) noir filma, baš kao što i Rachel sa svojom pin-up frizurom, uskom crnom haljinom s podstavljenim ramenima, crvenim ružem i cigaretom u ruci podsjeća na noirovsku femme fatale. No, za razliku od njih, ona nije hladna, manipulativna, destruktivna i u konačnici smrtonosna za glavnog junaka, već je potpuna suprotnost tome; ona je zaslužna za Deckardovo ‘moralno spasenje’. Vrbančić tvrdi da je „Blade Runneru“ i noir filmu zajedničko i bavljenje temom gubitka pamćenja. U noir i neo-noir filmovima protagonist često pati od amnezije ili gubitka sjećanja (zbog ratnih trauma, mentalne bolesti i sl.), a u „Blade Runneru“ su sjećanja (sačuvana na fotografijama) distinktivno obilježje ljudi (iako su noviji modeli replikanata programirani tako da imaju lažna sjećanja).
U kontekst noir filma ipak ne možemo smjestiti replikante. Oni nisu ‘pravi’ ljudi, već androidi koji žive u izvanzemaljskim kolonijama i nose futurističke uniforme, zbog čega pripadaju svijetu znanstvene fantastike. Neke od likova pak možemo svrstati u oba žanra; Rachel je replikantica koja izgleda kao noirovska fatalna junakinja, a od drugih replikanata se razlikuje po svojoj ‘humanosti’, odnosno po tome što ima neograničeni životni vijek i programirana sjećanja. Tyrell pak je istovremeno korumpirani, moćni tajkun koji ima (barem indirektne) veze s policijom, kakve srećemo u noir filmovima, a s druge strane je genijalan, ali amoralan ‘ludi znanstvenik’ koji pripada svijetu znanstvene fantastike. Osim toga, u filmu se pojavljuju i mnogi drugi znanstveno-fantastični motivi kao što su leteći automobili (spinners), bliješteće neonske reklame i klonirane životinje.
Los Angeles u filma poprima distopijski, futuristički izgled, a napredna tehnologija (kao što je Voight-Kampf uređaj za prepoznavanje replikanata ili Deckardovo računalo za analizu fotografija) je dio svakodnevnog života likova. Česta tema u znanstveno-fantastičnoj fikciji je strah od gubitka kontrole i dehumanizacije s kojom se suočava tehnološki napredno i o strojevima ovisno društvo. U tom smislu, replikanti u „Blade Runneru“ predstavljaju tu dvostruku prirodu tehnološkog procesa. S jedne strane oni oslobađaju ljude od ropskih poslova, a s druge predstavljaju prijetnju čovječanstvu – ako se uspješno integriraju u društvo, razlike između čovjeka i stroja, odnosno, njegovog umjetno stvorenog dvojnika mogle bi zauvijek nestati.
Film se, između ostalog, bavi i pitanjem moralnosti kreiranja umjetne inteligencije (umjetnog života), što ga tematski povezuje s romanom Mary Shelley „Frankenstein“(1818). Frankensteinovo čudovište i replikanti dijele brojne sličnosti: oboje su izolirani od ljudskog društva i na određen način superiorni čovjeku, zbog čega predstavljaju prijetnju čovječanstvu, oboje iznad svega žele biti prihvaćeni i integrirati se u ljudsko društvo, a zbog toga što u tome ne uspijevaju, osvećuju se svome stvoritelju. Frankenstein je osim toga, znanstvenik baš kao i Tyrell, oboje žive usamljeničkim životom i imaju ambivalentan odnos prema svojim ‘čudovištima’.
Kao što je rečeno u uvodu, „Blade Runner“ se najčešće navodi kao prvi cyberpunk film u povijesti, iako je prikazan dvije godine prije objavljivanja romana „Neuromancer“ (1984) Williama Gibsona, koji se smatra utemeljiteljem tog (pod)žanra. Temeljno obilježje koje „Blade Runner“ dijeli sa cyberpunk fikcijom je simbiotsko ispreplitanje tehnologije, genetskog inženjerstva i ljudske evolucije. Osim tehnocentričnosti, zajednički im je i prikaz svijeta koji je melting pot Istoka i Zapada, hi-tech bogatstva, prljavštine i siromaštva. Deckard je osim toga, hladan i pragmatičan samotnjak, kao i uobičajeni protagonisti cyberpunk književnosti. Za cyberpunk je važna i estetika punk supkulture, čija je prisutnost u filmu najočitija u dizajnu kostima replikanata. Replikantica Pristako nosi samostojeće čarape, usku crnu haljinu, krzneni kaput s leopard uzorkom, choker ogrlicu, a osim toga ima i ekstravagantnu frizuru te upadljivu crnu šminku oko očiju. Osim cyberpunkom, noir filmom i znanstvenom fantastikom, prema Davidu Desseru, „Blade Runner“ je inspiriran i filmom „Metropolis“ (1927) čuvenog austrijskog redatelja Fritza Langa te s pjevom „Izgubljeni raj“ (1667) Johna Miltona. Bezdušna neonska svjetla koja ne griju, kisela kiša koja neprestano pada i zgusnuta masa ljudi u prenapučenom Los Angelesu u potpunosti se uklapa u Miltonovu viziju pakla, piše Desser. Scott kao vizualne utjecaje navodi i Edwarda Hoppera (točnije, njegovu sliku „Nighthawks“) i francuski znanstveno fantastični strip „Métal hurlant“.
Riječima Petera Rupperta, „Blade Runner“ je film koji u nizu živopisnih slika oživljava naše suvremene strahove povezane sa životom u postindustrijskom gradu – slike urbanog raspada, otpada, zagađenja, rasizma; slike koji odišu očajem i otuđenjem koje obilježava suvremeni američki urbani život. Jedni ga slave kao vrhunski spektakl koji na upečatljiv način dočarava postmoderno stanje suvremene kulture, a ga drugi hvale zbog toga što na tako realističan način prikazuje negativne utjecaje napredne tehnologije na kvalitetu društvenog života.
Film je imao nezamisliv utjecaj na mnoge kasnije znanstveno-fantastične filmove, televizijske serije, videoigre i glazbu, odnosno cjelokupnu popularnu kulturu, kako zbog svoje tematske složenosti, bogate simbolike, tako i zbog svoje vizualne estetike (za koju su, između ostalog, zaslužni i specijalni efekti ‘stare škole’ kakvi se danas zbog mogućnosti digitalne tehnologije uglavnom više ne koriste) te atmosfere (kojoj najviše doprinosi Vangelisova futuristička elektronička glazba s elementima noir jazza). Osim toga, često ga se analizira u sklopu raznih studijskih programa, nepresušan je izvor za akademske rasprave, a mnogi obožavatelji i danas diskutiraju o tome je li Deckard replikant ili čovjek (producent Michael Deeley i glumac Harrison Ford preferiraju interpretaciju prema kojoj je čovjek, dok Scott tvrdi da je u njegovoj viziji ipak replikant).
Prema izjavi Elona Muska, čak je i Teslin Cyber truck svojevrsni hommage „Blade Runneru“. Zanimljivo je da postoji čak sedam različitih verzija filma, jer izvršni direktori filmskog studija nisu bili zadovoljni Scottovim originalnim završetkom, već su zahtijevali holivudski happy end u kojem Deckard i Rachel pobjegnu iz Los Angelesa u prirodu, a gledatelju glas naratora daje do znanja da Rachel nema ograničeni životni vijek. Osim kraja, mnogima su smetali i vulgarni izrazi, nasilje i golotinja, pa s obzirom na to postoje i ‘blaže’ verzije filma. 2017. godine snimljen je i nastavak filma pod nazivom „Blade Runner 2049“ s Ryanom Goslingom u glavnoj ulozi.
REFERENCE:
Desser, D. (1985). “Blade Runner”. Science Fiction & Transcendence. Literature/Film Quarterly, 13(3), 172-179.
Doll, S., Faller, G. (1986). “Blade Runner” and Genre: “Film Noir” and Science Fiction. Literature/Film Quarterly, 14(2), 89-100.
Senior, W. (1996). “Blade Runner and Cyberpunk Visions of Humanity”. Film Criticism, 21(1), 1-12.
Sever, V. C. (2002). Sanjaju li mediji električne pisce? Vijenac 226
Ruppert, P. (1989). BLADE RUNNER: THE UTOPIAN DIALECTICS OF SCIENCE FICTION FILMS. Cinéaste, 17(2), 8-13.
Vrbančić, M. (2008). Blade Runner i film noir, ili problemi Stvari koja misli. Hrvatski filmski ljetopis (1330-7665) 53, 53-61
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
