Blood Red Shoes u Tvornici – koncert vrijedan divljenja i divljanja

Iako su na svoje oči sigurno vidjeli i boljih koncerata od onog kada su zadnji put boravili u Zagrebu i bez obzira što se na turneji vode manje-više identičnom playlistom, otvoriti koncert sa ‘Welcome Home’, sonično-instrumentalnim tornadom od minutu i pol, bila je u najmanju ruku simptomatična i srdačna gesta pa i za zagrebačku publiku koja se, sudeći po fino ispunjenom Velikom pogonu, baš, baš zaželjela zeru oriđiđi noisea s Otoka.

Blood Red Shoes u Tvornici (Foto: Martina Dedović)

Strašne je stvari napravila postmoderna, naročito u ovom zadnjem desetljeću. Čovjek više ni ne detektira sve te replike replika, imitacije imtiranog, obrade obrađenog, crossovere ovoga i onoga, Mumford & Sonse ili hiljade promašaja koje se brzinom filmskih sličica vrte po streaming servisima i mastodontskim internet platformama, pa kad se odvrte i hiljadu i prvi put umorna i otupjela kolektivna svijest više nije ni kapacitarna da se sjeti kako izgleda pogodak. Sukladno, kad na pozornici iznad dim-mašina ugledate Lauru–Mary Carter u majici ‘Never Ending Fun’ s Angusovim Gibson SG-em u vitkim rukama k’o da ste eksirali šaku onih Morpheusovih crvenih tableta i više vam nikad neće biti dozvoljeno misliti da je bendžo dopušten i čovjeku koji nije Van Morrison.

Od njihovog zadnjeg gostovanja, promijenilo se nekoliko stvari. Za početak su prije mjesec dana izbacili novi istoimeni album, koji su producirali sami i odradili sami, i koji je, kako kaže Ansell, najviše NJIHOV. Novi album je u znatnoj mjeri spontaniji i rasterećeniji nego što je to bio prošli, pa ako je “In Time To Voices” album pažljivo odabranih trenutaka, onda je “Blood Red Shoes” album pažljivo kontrolirane zajebancije, koji je bez obzira u što nas Ansell uvjeravao ipak prošao kroz produkcijski filter benda kojeg je dotad naštimavao Mike Crossey (zadnji njegov masterpiece je debitantni album Jakea Bugga).

Međutim, neke i samo neke numere s novog albuma, na primjer “Cigarettes In The Dark”, naročito kada se izvode uživo zvuče kao interna fora koja se objašnjava širem auditoriju što naravno, nije posljedica auto-produkcije ali jest auto-cenzure. U intervjuu za ovaj portal, Ansell je izjavio da će sljedeći album biti potpuno drugačijeg zvuka i drukčije produkcije, na što dižemo palac gore. Što se ostatka programa tiče, bila je to fino upakirana bučna divota, u kojoj su se našli i oni kojima gore navedeni album i nije omiljena šalica čaja.

U sat i pol vremena svirke dinamični duet iz Brightona prokrstario je karijerom od prvog albuma i provjerenih ‘podizača’ “Say Something, Say Anything” do “Don’t Ask” i “Je Me Perds” sa “Fire Like This” odnosno “In Time To Voices”.

Sve u svemu; minirani koktel punk revivala koji je kondenzirao sve ono što su Laura – Mary Carter i Steven Ansell složili u zadnjih šest godina, od njezinih simpatičnih stoner dionica do Sonic Youth distorzije i njegovog adolescentskog punk divljanja koje je vrijedno i divljenja i divljanja. Srdačno do nekog trećeg puta!

(Tvornica kulture, Zagreb, 3. travnja, 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X