Film o Blue Note Records može se promatrati kao djelmično reklamni proizvod, ali priča koju prenosi izrazito je bitan dio povijesti jazza i glazbe dvadesetog stoljeća uopće.
Blue Note Records, vjerojatno najslavnija etiketa u povijesti jazz glazbe, ove godine slavi svoju osamdesetu obljetnicu i tim povodom osmislili su cijeli program proslave koji uključuje reizdanja nekih od slavnih naslova koji izlaze u skupinama od tri naslova mjesečno sve do travnja sljedeće godina. Osim toga objavljuju i reizdanja parova
audiofilskih 180-gramskih vinila izdanja koja su manje razvikana, ali itekako zaslužuju pozornost. Riječ je o serijalu “Tone Poet” koji producira Joe Harley, a unutar kojeg je ove godine objavljeno šesnaest albuma izvođača kao što su Wayne Shorter, Chick Corea, Dexter Gordon, Kenny Burrell, Donald Byrd i drugi.
No, osim nanovo otisnutih ploča, Blue Note Records je u distribuciju pustio i dokumentarni film “Blue Note: Beyond the Notes” redateljice Sophie Huber, inače autorice sjajnog dokumentarca o pokojnome glumcu Harryju Deanu Stantonu, “Partly Fiction” iz 2012. godine. “Beyond the Notes” donosi pregled bogate ostavštine i utjecaja glazbe objavljene na ovoj etiketi od njezinog osnutka 1939. do sedamdesetih kada se ova gasi, te nešto manje od ponovnog buđenja 1985. pa do danas. Osnivač Alfred Lion, jazz entuzijast i židovski emigrant iz Njemačke, osmislio je Blue Note kao mjesto gdje će glazbenici stvarati i snimati glazbu bez opterećenja koja im nameću komercijalni izdavači koji se koncentriraju isključivo na stvaranje hit ploča, pa je to dovelo do prave kreativne eksplozije u pedesetima kada se tamo rađaju novi revolucionarni stilovi poput hard bopa.
Film kao jednu od ključnih figura s pravom izdvaja Arta Blakeyja, bubnjara i bandleadera koji je sa svojim sastavom The Jazz Messengers bio jedan od prvih i glavnih inovatora zvuka, kao i Theloniousa Monka koji je u vrijeme svog boravka na Blue Noteu bio preradikalan za široku publiku, ali isto tako skreće pozornost i na važne igrače s onu stranu snimateljske kabine, poput slavnog zvučnog inženjera Rudyja Van Geldera i dvojac zaslužan za jedan od najslavnijih vizualnih identiteta prošlog stoljeća, fotografa Francisa Wolffa i dizajnera Reida Milesa.
Uz priču o povijesti Blue Notea, film prikazuje i glazbeni session jednog od najpoznatijih suvremenih izvođača na etiketi, pijanisata Roberta Glaspera, kojemu se na pola puta priključuju i legende iz slavnih dana Wayne Shorter i Herbie Hancock. Svi oni prisjećaju se prošlosti i promišljaju važnost jazza danas, a jedna od teza koju se možda i pretjerano nategnuto forsira, možda u nadi da će privući svježe uši, jest razvoj hip-hopa iz jazza kako bi postao njegovim nasljednikom. Ne treba osporavati da su rani reperi koristili beatove semplirane iz jazza, niti to da neki izvođači poput Kendricka Lamara danas vješto kombiniraju ova dva stila, ali ovako prezentirana nasljednička veza ne zvuči odviše uvjerljivo.
“Beyond the Notes” može se promatrati kao djelmično reklamni proizvod, ali priča koju prenosi izrazito je bitan dio povijesti jazza i glazbe dvadesetog stoljeća uopće. Možda bi bio bolji da se detaljnije koncentrirao na samu glazbu i da ne ustraje toliko na sugovornicima iz hip hop miljea kao što su Terrace Martin i Ali Shaheed Muhammad iz A Tribe Called Quest, ali premda ne otkriva mnogo novoga i pretjerano uzbudljivog, donosi dovoljno dobre glazbe da vam ugodno popuni sat i pol slobodnoga vremena, a možemo se možda i nadati da će uspjeti u svojoj namjeri približavanja jazza mlađim generacijama.
Ocjena: 7/10
(Mira Film GmbH, 2018.)