Bol na Braču je u protekla dva tjedna bio jedna od destinacija na kojoj se počelo ozbiljno igrati na kartu turističke destinacije za strane goste u podsezoni. U hotelu Elaphusa, u sklopu lanaca hotela Bluesun odvijao se prvi BolSoul festival gdje je petnaestak britanskih DJ-a od jutarnjih od noćnih sati na nekoliko lokacija unutar hotelskog resorta kraj Zlatnog rata puštao isključivo soul glazbu.
Uživo su u tri dana nastupali mladi soul glazbenici u usponu, Jarrod Lawson, te Rose Vincent i Tracy Hamlin, a cijelo vrijeme je bio aktivan soul radio Starpoint. Ugođaj je u najmanju ruku bio kao da niste u Dalmaciji, već u nekom svjetski poznatom mondenom resortu, gdje se pored vrhunskog ambijenta itekako vodi računa i o glazbi kao zvučnom ugođaju. U neku ruku iznimno zanimljiv eksperiment koji je u ranojesenskom periodu privukao solidan broj gostiju iz Velike Britanije.
‘Glavni krivci’ za BolSoul su Ian Dewinhirst i Carl Webster (o kojima je već bilo riječi na ovom portalu) istinske legende britanske northern soul scene. Ian Dewinhirst, kao dugogodišnji soul DJ, producent, organizator događanja i čovjek iz diskografske industrije direktno je zaslužan za pjesmu „Tainted Love“ Marca Almonda i njegove grupe Soft Cell koju je britanska publika u velikoj anket ITV-a proglasila najboljim singlom 1980-ih, i koji je osim što je bio najprodavaniji snažno utjecao na proboj nove britanske scene u SAD. On je otkrio Pet Shop Boys, radio s duetom Ashton & Simpson, jedan od najzaslužnijih za hitove Diane Ross i Freddyja Mercuryja, kao što je svojedobno prepoznao potencijal grupe Wild Bunch koja je kasnije preimenovana u Massive Attack.
S druge strane Carl Webster se za soul borio s druge strane zakona. Naime on je pokretač Starpointa, dugogodišnje ilegalne radio postaje koja je ostvarila veliki utjecaj među britanskim slušateljima. Istu je ozakonio tijekom 1990-ih kad je uvidio da stvarno više nema smisla skrivati se od zakona. „Poznajemo se već 30-40 godina. Još iz vremena dok sam ja imao piratsku radio stanicu, a Ian je u to vrijeme radio za EMI. Ja sam mu bio ‘ulaznica’ za Brixton (smijeh), a on je meni doturivao novu glazbu za radio stanicu. Bilo je preludih situacija, on mi daje nova izdanja, a meni policija za petama“, opisao je Carl Webster te dane dok smo radili intervju s njim i Ianom Dewinhirstom na terasi hotela Elaphusa u Bolu.
„Smjesta bih dobio otkaz iz EMI-ija da su znali da opskrbljume piratsku radio stanicu glazbom, no Carlova radio stanica imala je veliki utjecaj, Carl je uvijek znao izabrati dobru glazbu. Za mene je bilo važnije da se glazba iz EMI-ja vrti kod njega, nego na nekim drugim radio stanicama, jer je on imao publiku. Obojica smo bili ilegalci i to nas je zbližilo jer smo pored toga i veliki glazbeni obožavatelji, te smo našli zajednički jezik. On je kasnije legalizirao Starpoint, a negdje 2005. Ili 2006. me pozvao da uređujem i jednu emisiju koja je postala popularna. Mogu reći da smo nakon toga postali nerazdvojni prijatelji. Organizirali smo veliki broj soul događanja, no nikako se nismo mogli zasititi toga. Za mene je to postala misija; pronaći što bolje okruženje za glazbu“, nadovezao se Ian koji smatra kako je s otkrićem Bola njegova potraga pronašla svojevrsni Zlatni Gral. A do tog otkrića došlo je sasvim slučajno zahvaljujući ponajviše njegovoj supruzi koja je željna promjene sasvim neočekivano uplatila ljetovanje na Braču.
„U tom trenutku nisam imao nimalo vremena jer sam pripremao neke albume za BBC. Kad sam u 8:30 navečer došao kući, supruga je rekla: „Čini mi se zanimljiva ova Hrvatska.“ Rekao sam joj: „Rezerviraj“ i otišao u krevet. Kad smo došli nakon tjedan, dana bili smo zadivljeni. Bol je prekrasan, predivna mala luka, uređeno mjesto, ugodni ljudi, priroda, plaža Zlatnog rata, jeftino vino (smijeh), dobro sam spavao. Uglavnom sjedili smo jednu večer na terasi hotela gledali vaše predivno more i zaključio sam da mi ovdje nedostaje još jedino dobra glazba. Sišao sam u klub gdje je svirao neki loš bend. I onda mi je sinulo; jer kako sam izašao iz kluba, tako su mi se počele ukazivati lokacije pred očima za koncerte i DJ nastupe. Pomislio sam kako moram nešto učiniti po tom pitanju. Nazvao Carla i rekao mu: „Moraš doći i vidjeti ovo mjesto!“ Mislim, radili smo slične festivale u Velikoj Britaniji, ali nam je nedostajala ovakva ljepota ambijenta. Naravno BolSoul je daleko veći izazov, jer je trebalo dovesti ljude iz Britanije u Hrvatsku i to na otok, dakle organizacijski je sve daleko zahtjevnije“, ispričao je Dewinhirst svoje prvo iskustvo s Bolom. Carl, kojem tijekom intervjua nije prestajao zvoniti mobitel jer je usklađivao organizaciju, samo je podebljao Ianove riječi kako su se upusili u logističku noćnu moru, te dodao: „Sve mora funkcionirati besprijekorno jer je ovakav festival namijenjen gostima koji ne pitaju za cijene, već traže kvalitetu u svakom pogledu i ne boje se potrošiti novac. Dakle mi BolSoul u Velikoj Britaniji ne promoviramo kao glazbeni festival u klasičnom obliku, već kao turističku destinaciju gdje je gost cijelo vrijeme okružen kvalitetnim glazbenim ambijentom, a uz to se nalazi kraj jedne od najljepših plaža na Jadranu uz svu ostalu kvalitetnu uslugu koju ovdje može naći. Doveli smo 15 najboljih britanskih soul DJ-a koji osam dana puštaju glazbu već od 11 sati ujutro.“
Svoju koncepciju objasnili su na način kako kao glavni fokus BolSoula nisu uzeli veliki broj koncertnih nastupa velikog broja izvođača, kako se to obično radi kad su festivali u pitanju, već su krenuli, u prvom redu, od gosta. „Ne želimo da gost ima frustraciju da nešto propušta, što je redovan osjećaj na festivalima na kojima kao posjetitelj fizički niste u stanju sve pratiti. Ovdje je bitan taj osjećaj opuštajućeg ugođaja u kojem ne idete vi prema glazbi, već vas glazba prati. Koncertni nastupi u kojima su probrani izvođači nastupali po tri puta u tri dana, u različitim vremenskim terminima i lokacijama svojevrsne su krune svakog dana odmora i može se lako otići na sve nastupe ako želite, time dobro upoznati glazbenike, a ako ste neki koncert prvotno propustili, mogli ste to iduće večeri nadoknaditi. Dakle ovo je prije svega osmišljeno kao kvalitetan odmor. Na odmoru vam ne treba osjećaj da negdje kasnite ili da ste nešto propustili. I tu automatski dolazimo do toga da festival takvog karaktera ne želi okupljati veliki broj posjetitelja. Ne mislimo da za uspjeh trebate okupiti što više ljudi na eventu. Ima puno situacija kad je masovnost kontraproduktivna, kad jednostavno zagađuje. Želimo da atmosfera ovdje bude još ugodnija. Dakle ne kvariti idilu, već jednostavno da i oni koji se slučajno šeću uz obalu zastanu i zaključe kako čuju dobru glazbu koju isprva moža nisu ni primijetili.“, objasnio je Webster.
Također drugačije gledaju i na same angažirane glazbenike, jer žele predstaviti nove iznimne vokaliste ali i etablirana imena. Nova imena su ipak na prvom mjestu jer njima je sve više sužen scenski prostor za predstavljanje. Kako kažu, obični ljudi imaju sve manje prilika čuti kvalitetna nova imena – promijenila su se pravila igre u glazbenoj industriji, uglavnom se sa novim izvođačima redovito riskira, a svi više vole igrati na sigurno. No s Jarrodom Lawsonom gotovo da nisu nimalo riskirali. Dokazao je da je vjerojatno jedan od najuzbudljivijih mladih pjevača na soul sceni u posljednjih pet godina. Osim što je talentiran, izuzetno je naslušan poznavatelj soula. Publiku je oduševio, a bila je to jedna od rijetkih prilika za vidjeti u Hrvatskoj da glazbenik rasproda punu kutiju CD-a nakon nastupa. I Dewinhirst i Webster smatraju kako je Lawson sljedeća velika stvar na sceni jer jednako oduševljava zahtijevne štovatelje Stevieja Wondera, ali i one sklone revijalnim pjevačima poput Josha Grobana ili Michaela Bublea. „Moj otac je profesionalni glazbenik sa svojim studijem i golemom kolekcijom ploča. Od malih nogu sam u glazbi, gledao i slušao brojne glazbenika kako snimaju. Slušao sam svu moguću i ‘nemoguću’ glazbu, no jazz i soul su me najviše privukli, kao što je i Stevie Wonder izvršio najveći utjecaj na mene“, rekao nam je Jarrod Lawson na festivalu BolSoul.
S Dewinhirstom je nezaobilazna tema bio trenutak otkrića Marca Almonda tj. Soft Cella, no da bi došao do toga morao je objasniti svoju soul genezu: „U mladosti sam bio prilično uznemiren da sam se rodio desetljeće prekasno, jer sam kao tinejdžer preko magazina pratio glazbenu scenu Londona, znate već, Beatlesi, Stonesi, cijela ta vibracija mod scene me snažno nosila, a ja sam živio u Yorkshireu, industrijskom kraju Engleske što je bilo prilično frustrirajuće. Bio sam opijen pričama koje sam čitao svaki tjedan u NME-iju o tim pop zvijezdama koje se stalno ševe i drogiraju (smijeh). A ja sam u Yorkshireu, izoliran i premlad za sve to! Prava tragedija! Kad sam konačno ušao u sve to dogodio se northern soul fenomen. Sjever Engleske je nekako postao sami centar soul glazbe. Motown i Stax su tamo jako dobro prolazili. Možda i zbog klime. Soul je grijao dušu mnogih. Ja sam se zatekao u pravo vrijeme na pravom mjestu za northern soul. Dogodilo se da je do 1971. northern soul scena eksplodirala, a ja sam kao dugogodišnji kolekcionar ploča postao DJ. Postojala je velika konkurencija među DJ-ima u to vrijeme jer smo svi nastupali po istim mjestima. Bilo nas je negdje 15-20 koji smo stalno cirkulirali po sjeveru Engleske. Imali smo veliku stras nabaviti što više ploča iz SAD-a što tada nije bilo nimalo lako. Tako je došla i pjesma „Tainted Love“ Glorie Jones koja je postala veliki hit na northern soul sceni, a bilo je svega par primjeraka u opticaju. Zanimljivo je da su taj original čak i piratizirali te je bio prodan u više od 50 tisuća primjeraka. No vrijeme je proteklo i to je bilo opet malo palo u zaborav, pa ću skočiti desetljeće kasnije. Organizirao sam večeri u jednom klubu u Leedsu u kojem se puštala američka soul glazba. Marc Almond je radio na garderobi, a te večeri su nastupali Q-Tips, jedan od prvih bendova Paula Younga. Svirali su soul standarde. Nakon što su odsvirali pitali su me hoću li puštati nešto northern soula. Rekao sam; „Zašto ne?“ Jedna od pjesama bila je „Tainted Love“ Glorie James. U tom trenutku sam vidio da se ‘Tasmanijsko čudoviše’ iz garderobe približava velikom brzinom prema meni. Bio je to Marc Almond; lako zapaljivi dečko, jako gay, istovremeno jako sofisticiran, prava umjetnička duša. Isprva sam mislio da ga je netko napao, a on je lud od uzbuđenja došao do DJ pulta i ponavljao: „Koja je to pjesma?, Koja je to pjesma?“ Rekoh: „Tainted Love“. „Možeš li mi ju presnimiti?“ Rekoh „mogu, nema problema“, na što je on samo obuzet uzbuđenjem govorio kako je to najbolja pjesma koju je čuo u životu. I to mi je bilo čudno, jer puštao sam puno soula bržeg tempa, a Almond je reagirao baš na tu pjesmu tako strastvno. Idući dan je došao do mog stana gdje sam mu dao snimku. On je uzeo, otišao u London i za par dana se vratio s obradom iste koju je snimio sa svojom grupom Soft Cell. Kad sam je počeo preslušavati, bila je to skroz druga pjesma u drugačijem, sporijem tempu, ali Almond je bio uhvatio neku nit koja ju je činila toliko posebnom. U Velikoj Britaniji je instantno postala hit broj 1, a zanimljivo je bila sudbina singla u SAD-u gdje je u prvome tjednu gotovo ispala s Billboardove Top 100 liste, da bi se polako počela nezaustavljivo penjati i srušila rekord od 43 uzastopna tjedna boravka na listi što je bio ujedno i najveći proboj britanskog elektro zvuka u SAD-u u to vrijeme.“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
