Bootleg – paralelna, ilegalna i bitna povijest diskografije

Pirati se u glazbenom biznisu nisu pojavili s Pirate Bay stranicom; povijest glazbenog piratstva, kojem dugujemo nastanak nekih od najupečatljivih albuma, ali i mitova, stara je barem koliko i rock’n’roll.

bootlegBootleg je, ako ćemo baš inzistirati na definiciji, audio ili video snimka koja predstavlja neslužbeno izdanje nekog glazbenog sastava. U pravilu, bez znanja i odobrenja izvođača ili njihovog izdavača. Drugim riječima, bootlegging je, dakako, ilegalan. Barem je to bio, do pojave YouTubea, koji je piratske koncertne snimke legalizirao onog trenutka kada je 2010. ukinuo ograničenje trajanja videa od 15 minuta.

Bootleg postoji od kad je tehnički postalo moguće snimanje, umnožavanje i reprodukcija materijala jeftinim, „kućnim“ uređajima. Dakle, otkako je rock’n’rolla. No, prvo ozbiljno shvaćanje bootlega kao relevantnog paradiskografskog fenomena dogodilo se 1969. godine, kada se na crnom tržištu pojavio „Great White Wonder“, kaseta u izdanju piratskog izdavača Trademark of Quality Records s kompilacijom nikad objavljenih pjesama Boba Dylana i The Banda. Autori albuma, na kojemu snimke datiraju uglavnom iz 1967., bili su Taylor i Ken Douglas iz Los Angelesa, a cijeli je materijal 1975. i službeno objavljen pod nazivom „The Basement Tapes“. Bio je to trenutak kada je korporativna diskografija priznala postojanje crnog izdavačkog tržišta, protiv kojega nije bilo previše pomoći.

Druga polovica šezdesetih označila je prvo zlatno doba bootleg izdanja, budući da su scenom vladale grupe sklone improvizaciji, tako da nijedan koncert nije bio isti. Snimka Led Zeppelina iz L.A. Foruma iz 1970., nazvana „Live on Blueberry Road“, imala je kultni status, baš kao i koncert Rolling Stonesa iz Oaklanda godinu ranije („Live’r Than You’ll Ever Be“) te live materijal Boba Dylana snimljen u londonskom Royal Albert Hallu, koji je postao poznat kao „In 1966 There Was“.

U sedamdesetima izdavači su nicali poput gljiva poslije kiše. Rubber Dubber Records proslavio se koncertom Jimija Hendrixa na dvostrukoj ploči „Live at Los Angeles Forum“ iz 1970., Rock Solid Records odgovoran je za savršenu snimku Led Zeppelina iz 1977., također iz L.A. Foruma („Listen to This Eddie!“), a izdavač Amazing Kornyfone Record Label objavio je između 1974. i 1976. više od stotinu različitih bootleg izdanja. Kanađanin Kurt Glemser, opsesivni skupljač ilegalnih snimki koncerata, objavio je 1975. knjigu „Hot Wacks“ u kojoj je na 800 stranica recenzirao stotine bootleg izdanja, s posebnim osvrtom na izvor snimke, kvalitetu zvuka, popis pjesama i pakiranje. „Hot Wacks“ već 40 godina važi za „bootleg Bibliju“.

mikeA kako bootleg nastaje? Legalno nikako. U pionirskim danima uglavnom su se krale studijske ili koncertne snimke bendovima koji su imali naviku snimati svaku svoju probu ili svirku, „da im se nađe“. Potom, ako je ton-majstor na kakvom koncertu bio spreman na suradnju, put ka izravnom priključenju na mix-pult bio je slobodan. Jedan od jednostavnijih načina bilo je i snimanje koncerata s radija u slučaju da se izravno prenose. No, najcjenjeniji su uvijek bili oni bootleg „junaci“ koji bi krišom snimali koncerte na licu mjesta. Takav je bio Mike Millard, legenda bootleg scene.

Millard, na bootleg tržištu poznat kao Mike the Mic, u sedamdesetima je visio na koncertima u Los Angeles Forumu te je izravni „krivac“ za objavljivanje kristalno čistih koncertnih bootlega Led Zeppelina, The Rolling Stonesa, Erica Claptona, grupe Rush, zatim Crosby, Stills, Nash & Young te mnogih drugih. Legenda kaže da bi Mike the Mic svoj kasetni snimač Nakamichi 550 i mikrofone sakrio u invalidska kolica, ušao bi kao lažni invalid na posebnu ložu za hendikepirane, čekao da se u dvorani ugase svjetla, a onda bi se sa opremom (mikrofone je instalirao u šešir) probio do otprilike osmog reda i snimao.

Millardove snimke bile su toliko kvalitetne da je dio njih Jimmy Page stavio na jedan od kasnijih Zeppelinovih posebnih kompilacijskih izdanja. Mike Millard je s vremenom obolio od depresije, pa je 1990. uništio sve svoje originalne snimke te izvršio samoubojstvo. Bilo je još bootleg legendi, poput Johna Wizardoa, koji je odgovoran za već spomenuti „Live’r Than You’ll Ever Be“ Stonesa, Dan Lampinski vlasnik je snimki koncerata Franka Zappe iz 1976. koje dan danas fanovi nabavljaju, a Tokio je imao Mr. Peacha koji je snimio stotine koncerata američkih i engleskih bendova na japanskim turnejama.

A izvođači? Frank Zappa je mrzio bootlege. Zato je objavio box-set „Beat the Boots“, sa osam albuma na kojima su kopije postojećih bootlega. Organizirao je i telefonsku „vruću liniju“ kako bi fanovi mogli prijaviti pojavljivanje novih ilegalnih snimki s njegovim koncertima, a javno je govorio kako je frustriran što FBI nije zainteresiran za progon priozvođača bootlega (iako je sporadičnih uhićenja bilo). S druge strane, članovi grupe Grateful Dead podržavali su rasparčavanje snimaka svojih koncerata, kao i Pearl Jam i Dave Matthews, pod uvjetom da se snimke dijele, a ne prodaju. Queen i Metallica omogućili su download vlastitih bootlega, a Bruce Springsteen prodavao je na koncertima USB stick pomoću kojeg su fanovi naknadno mogli „skinuti“ koncert na kojemu su bili. Pojava YouTubea podigla je sve na novu razinu; izvođači koji videoklipove s koncerata ne smatraju reklamom već krađom autorskog djela, zasad mogu samo psovati u mraku. Na jedan skinuti video, pojavi se pet novih.

A što se ovih prostora tiče, najtraženiji bootleg u osamdesetima bio je onaj snimljen na beogradskom koncertu Atomskog skloništa iz 1986., na kojemu je Sergio Blažić – Đoser objavio da umire. Doduše, ovaj novinar nikad nije čak ni upoznao nekoga tko je svojim očima vidio tu kasetu, pa ta priča do daljnjeg ostaje u sferi ex yu rock mitologije.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X