Povodom svojeg četvrtog albuma, zagrebački dvojac Brio vratio se svojem korijenju, garnirajući za nas svoju krvavu poeziju koja u sebi, osim bahate mizantropske poze, ipak skriva i jedno veliko srce. Makar ga grijao čelik lakog oružja.
U svom najeruptivnijem izdanju dosada, šutaju se preko pepela zvuka grupa poput Collosamite, DNA, te Lightning Bolt, dok u trenucima refleksije meditiraju s Dennison/Kimball Trio. Rezime ove 15-godišnje putešestvije je „Acid Cock“, ispečen u dva tjedna snimanja i miksanja, a objavljen za talijansku etiketu Long Song Records. Tako su se, osim u distribuciji Amerikom, našli u katalogu kojim vladaju Marc Ribot i Eliott Sharp, ali i Peter Evans.
Iako kažu da ne valja potezati za rukav nezgodne asocijacije, ovu je glazbu teško držati pod kontrolom. Tako će se u prvoj naići na dešperatnu bitničku poeziju s jakom dozom elegije koja priziva apokaliptičnu viziju skrivenu u nastavku albuma. Asocijacija na valjanje lavine, odnosno rijeke koja niz svoj nabujali sliv nosi i čitave konstrukcije mostova, nameće se sama od sebe, već u drugom stavku čija je atonalnost meka poput Bartoka, a na tom tragu navedeni post-now-wawe sastavi ne bi trebali biti suvišna asocijacija. Međutim, uzde kaosa čvrsto su stegnute već u sljedećoj skladbi koja album jasno izvrće u višeslojnu žanrovsku caku. Ako nekom nije jasno što to nose ispod pojasa, govori naslov „You Will Find Me Under the Rainbow, Pissing with a Hard On“. Bez problema će zakoračiti u groove čikaškog urbanog bluesa, pojačan Hammondovim orguljama odnosno s ARP 2600, otkrivajući valjda napokon i samima sebi da se prava ‘sloboda od’ skriva u kaleidoskopu stilova. Što njihova dosadašnja diskografija sveudilj pokazuje. Brio je napravio iskorak prema daleko generičkijem zvuku nego li dosad, snimivši ploču kojom će izazvati daleko veći broj slušatelja, što zacijelo predstavlja iznenađenje onima koji su ih dosad smatrali suviše otkačenima i/ili čudnjikavima. I nije da na njoj nema praznih iskoraka, ali zvučna je slika napokon dobila i dramatiku.
Podsjetimo se, bend je s prva dva albuma razvijao prostornu dubinu i već stekao solidnu kritičarsku popudbinu, mapirani su i na All Music Guideu; ne samo kao jedan od rijetkih sastava kojeg tvore samo krvno najbliži rođaci, već i radi akustičnog zvuka koji je bio jasno definirane europske provenijencije; iako, budimo prisebni, bilo je to više na kartu iznenađenja. Trećim albumom, pokazali su da je kombinacija električnog Les Paula i Slingerlanda dovoljna da ubace u brzinu koja ne mari za kolateralne žrtve, a silina im je ipak izbacivala dinamiku iz šinja, poput skoksane balerine na zaleđenom labuđem jezeru. Vulgarna albinijevska ironija, izbija iz naslova poput „It Must Be Painful When it Slides In“, kao i sarkazam „Sing This to Me when I’m Lonely“, dok svježe rane za lizanje… čini se da otvoreno vrebaju, i nečiji drugi par jezika.
Ocjena: 8/10
(Long Song Records, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
