Bruce Dickinson, autobiografija ‘Čemu služi ovaj gumb?’ – Svemogući Bruce

‘Moj se život sastojao od stalnog izmjenjivanja opasnih trenutaka iz loših u gore. Vjerojatno duboko u sebi u tome uživam. Čovjek se ne osjeća toliko živim nego kada uči nešto novo i nadilazi probleme’ – Bruce Dickinson.

  • 13
    Shares
Bruce Dickinson, autobiografija ‘Čemu služi ovaj gumb?’

Gore navedeni citat iz autobiografije karizmatičnog frontmena grupe Iron Maiden, originalnog naslova „What Does This Button Do?“, a u hrvatskoj inačici prevedena kao „Čemu služi ovaj gumb? – Autobiografija pjevača Iron Maidena“ u izdanju Rockmarka, glavna je nit vodilja i u knjizi. Gledano u sferi glazbenih biografija, ova je netipično-osebujna kao što je uostalom i sam Bruce Dickinson netipično-osebujan karakter.

Za obožavatelje Iron Maidena, ali i novinske lovce na tračeve kojima autobiografije znaju poslužiti kao ogledni primjerak za ‘zidanje’ novih tračeva, „Čemu služi ovaj gumb?“ može biti krajnje razočaravajuća. Za potonje možda cijelu situaciju najbolje ilustrira Dickinsonova anegdota s novinarima Daily Mirrora za vrijeme snimanja albuma „Seventh Son Of A Seventh Son“, kad se odvojio od benda i otišao živjeti u Bonn u unajmljeni stančić gdje je spavao na madracu na podu. Doslovce je ostavio novinarku da mu kopa po stvarima dok je on u prizemlju pričao s fotoreporterom: „Našli smo je (novinarku) kako kopa po mojem prljavom rublju i limenkama prepečenog graha. Djelovala je istinski užasnuto uvjetima u kojima sam živio. „Zašto tako živiš?“- rekla je. „A što mi fali?“, odgovorio sam uvrijeeđeno. Kao da je jednostavan život bio uvreda za bogove trača, što pretpostavljam da je i bio.“

Fanovi Maidena, pak, ostat će praznih ruku, ako su očekivali detaljan uvid u unutrašnjost heavy metal mašinerije zvane Iron Maiden i pomno prekopavanje po inspiracijama od pjesme do pjesme, tj. albuma do albuma. Bruce jednostavno nije takav lik. A , uostalom, to smo i znali, to smo i mogli naslutiti sve ove godine. Nije on uvredljiva primadona i zlopamtilo. Zato mu ni autobiografija nije povod za pompozno iznošenje intimnog smeća iz backstgea.

Bruce je nešto poput ronina – samuraja bez gospodara, junak viteških manira koji će prvenstveno sebe prvog staviti na kušnju. Sigurna zona nije njegova zona, kao što ni život rock zvijezde nije njegov život. Upravo to objašnjava njegovu postojanost toliko dugo vremena u tom svijetu. Shvatio je što je Iron Maiden već s prvim albumom na kojem je pjevao („The Number Of The Beast“) i turnejom koja je potom uslijedila. Shvatio je tu genijalnu obmanu, taj izvrsni trik izmještanja fokusa koji je taj bend učinio i time osigurao dugovječnost. A trik je bio maskota Eddie.

„Dijelom nadmoćni, dijelom iskonski, a dijelom agresivni pubertetlija, bio je super anti-heroj bez zadrške. Eddieja boli briga. On jednostavno živi. Eddie je svakog zasebno spašavao odgovornosti jer je bio daleko veći i daleko više neobuzdan od svih razmaženih zvijezda. S Eddiejem, posao rock zvijezde je suvišan“, jasno je to objasnio Dickinson u knjizi. Time se posao svakog člana Iron Maidena ‘svodio’ na svirači i izvođački dio. Koliko god bili veliki, Maideni su uvijek bili šljakeri, dok je svu ‘mrsku’ pompoznost odrađivao izmišljeni lik. A metalci vole šljakere i vole da se svakom javnom preseravanju odlučno pokaže srednji prst. Savršena kombinacija.

U tom smislu i Bruce Dickonson je žestoki šljaker, ali onaj koji stalno sebi postavlja nove izazove i koji shvaća da ako se ne razvija da će se ogromna mašinerija okrutno svaliti na njegova pleća i okrutno ga kazniti. Knjiga je puna priča o tome kako je uvijek tražio ventil među običnim ljudima i neobičnim zanimacijama kako bi držao sebe podalje od glazbene industrije koja u punom pogonu sažvače svaku zvijezdu u roku od dvije godine. Otud Bruce mačevalac, Bruce pisac, Bruce scenarist, Bruce radijski voditelj, Bruce pilot, otud na kraju krajeva i najhrabriji lik rock and rolla svih vremena (zapadnog svijeta) onaj koji se u ratnim uvjetima usred ofenzive truckao na vlastitu odgovornost od Splita, preko Igmana do ratom razrušenog Sarajeva da tamo održi besplatan koncert (ta epizoda u autobiografiji uistinu je jedan od najpotresnijih momenata, kao i čitanje balkanskog mentaliteta bez zadrške i pardona).

U konačnici, otud i Bruce koji je pobijedio rak.

Njegova autobiografija je poput nekog priručnika za samopomoć u kojoj nema mjesta cmizdrenju, jer glavni akter je iskonski lik kojeg kao da su isklesali Ernest Hemingway i Jack London u svojim djelima. Dickinson je s jedne strane neukrotivi individualac koji nikom ne dozvoljava da mu se petlja u intergritet, a s druge je samodisciplinirani timski igrač koji instinktivno osjeća gdje mu je mjesto i koji ne dozvoljava vlastitom egu da uruši tim.

U neku ruku, poput heavy metala, i autobiografija Brucea Dickinsona je u velikoj mjeri ‘muško štivo’, čak možda i pretjerano muško štivo lišeno iole značajnog ženskog karaktera. Osim par anegdota, taj intimni dio svog života Bruce, kao gore spomenuti svojevrsni ronin, ili nije uspio živjeti pored svega što ga je okupiralo, ili je vješto u duhu neke stare džentlmenske škole zadržao za sebe. No možda je to cijena koju se moralo platiti za postati i ostati frontmenom najradišnijeg heavy metal benda svih vremena. Ipak je to rad u ‘ložionici’ u tri smjene. Zna to svaki šljaker. Zna to svaki metalac.

„Gumb“ samo označava skakanje iz jedne nesigurne, opasne i neizvjesne obaveze u drugu jednaku takvu, čak i za one koje u svojoj mašti držimo za svemoguće.

(Rockmark, 392 str., prijevod: Ana Levak Sabolović i Lovorka Cesarec Ban, lipanj 2018.)

  • 13
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X