Bruce Dickinson u Lisinskom – vladar pozornice, kako s Maidenima tako i bez njih

Legendarni frontmen grupe Iron Maiden imao je u subotu posebnu večer s publikom u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Bruce Dickinson u KD Vatroslav Lisinski (Foto: Buga Cvjetanović)

Za većinu metalaca stasalih u, već davnim osamdesetima, postojala su dva ključna momenta kad je u pitanju Bruce Dickinson. Prvi je album „The Number Of The Beast“ iz 1982. kao prijelomni trenutak dolaska na svjetsku scenu jednog od najboljih vokala heavy metal svijeta, ujedno na jednom od najboljih heavy metal albuma, kako onda, tako gledano i s vremenskim odmakom.

Drugi moment je dvostruki live album „Live After Death“ iz 1985., točnije osam minuta duga izvedba pjesme „Running Free“, nakon čega je u ono predinternetsko doba sporijeg kolanja informacija svakom metalcu bilo jasno da je Bruce Dickinskon izuzetno talentirano, ako ne i najveće laprdalo heavy metal svijeta – showman koji poput nekog ludo motiviranog vojskovođe postrojava cijelu arenu ispred sebe i ‘pegla je’ dok tisuće glasova unisono ne počne gromoglasno pjevati refren s njim. Taj „Running Free“ uglavnom ima oko tri minute izvedbe originalne pjesme u sebi, dok ostalih pet otpada na Dickinsonovu ludo motivacijsko nabrijavanje publike.

Bruce Dickinson u KD Vatroslav Lisinski (Foto: Buga Cvjetanović)

Prošlo je, skoro u dan, 34 godine od objave spomenutog live albuma („Live After Death“ je izašao 23. listopada 1985.) unutar kojih je isti taj Bruce Dickinson nebrojeno puta dosad potvrdio da je i dalje najveći showmen heavy metal svijeta, a time u konačnici jedan od rijetkih glazbenika općenito koji je u stanju od svoje autobiografije načiniti prvoklasni stand-up. U subotu je tako u dvorani Vatroslava Lisinskog održana „Večer s Bruceom Dickinsonom“ – dvosatni stand-up britke i poučne vožnje kroz bitna poglavlja pjevačeve autobiografske knjige „What Does This Button Do?”, prevedene i kod nas, podijeljen u dva dijela u kojem je drugi bio rezerivran za interaktivni „pitaj što želiš“ moment s publikom.

Kakav je bez zida buke i produkcijske mašinerije iza sebe dokazao je već u prvim trenucima izlaska na pozornicu. U biti kao da je i bilo glazbe i produkcijske mašinerije kad je išetao, zamalo pa standing ovations oduševljene publike. Oduševljenje se još nije ni stišalo, a on je izbacio par brzih fora, popularno zvanih „one liner“ šala i efekt je bio kao da su Maideni primjerice odsvirali „The Troopera“, a ne da je frontmen išetao sam u potpuno drugačijoj koncepciji.

Bruce Dickinson u KD Vatroslav Lisinski (Foto: Buga Cvjetanović)

U prvom dijelu s pričom o svom životu jedva da je stajao, tu i tamo potežući gutljaj Iron Maiden piva koje je imao na stoliću na pozornici. A iz njegovih usta ta priča je jednako bila zanimljiva od rođenja i djetinjstva u britanskom ‘bogu iza nogu’ rudarskom mjestu Worksop, preko glazbene karijere, pa do borbe i pobjede raka grla prije pet godina. Filao je svako poglavlje s mikro detaljima, anegdotama i debelom dozom samohumora ismijavši svaku svoju fotografiju s brkovima ili neukus u scenskom odijevanju, posebno hlače, pa čak i svoj prvi susret s kraljicom. No opet znao je s posebnim dramskim stankama istaknuti bitne momente svog životnog iskustva izuzetno edukativnih svojstava na publiku.

Dreknula je tako publika od oduševljenja kad se na velikom platnu pojavila prva backstage fotografija znojnih Maidena snimljena na „The Number Of The Beast“ svjetskoj turneji, fotografija koje je došla nakon „drugs, drugs & rock and roll“ poglavlja s grupom Samson. Ali Bruce je tu odmah okrenuo kormilo u smjeru toga da naglasi koliko je bitno imati čistu i fokusiranu svijest kad se dogodi takav izuzetan trenutak da ti se svi životni snovi ostvare preko noći. U njegovom životu to su bili različiti hobiji, počevši od raketnog maketarstva, do mačevanja (kasnije i pilotiranja, o čemu je posebno opširan u knjizi). Na koncu se pokazalo da je taj stav: “stalno biti mentalno na zemlji” bio presudan i u psihičkoj borbi sa samim sobom u trenucima zračenja i kemoterapija.

Bruce Dickinson u KD Vatroslav Lisinski (Foto: Buga Cvjetanović)

Najduži aplauz, time i poseban respekt, imalo je sarajevsko poglavlje, tj. kad je bio prva svjetski renomirana zvijezda koja je riskirajući vlastiti i život pratećeg benda nastupila u sumanutim uvjetima u tom gradu početkom krvavih devesetih. Taj aplauz bio je sinoć nešto poput iskrenog, normalnog zdravorazumskog glasa, prvenstveno heavy metal publike. Što god mislili o heavy metalcima, to je (bar na ovim prostorima) uvijek bio soj poštenjaka i šljakera, onih koji su stalno u životnoj borbi, ali ne žele klonuti duhom, već slave svoju borbu kao i njihovi glazbeni heroji. A vrlo važan momet tu je da poput svih pravih šljakera oni cijene dobre šljakere od kud god došli. One koje metalci ne podnose uglavnom dolaze iz svijeta autoriteta i politike.

Dickinsonova politički nekorektna izjava sinoć: „Politika je rock and roll za ružne ljude!“, sletjela je tako na plodno tlo u Lisinskom i također bila nagrađena gromoglasnim aplauzom, jer riječ je o suštinskom opisu tog paralelnog cirkusa i cirkusanata koji nam kroje sudbine, a ne samo o površnoj, vizualnoj slici. No publika nije sinoć općenito htjela ikakvu sliku politike i političara vezati uz svog idola. Posebno domaće. Dickinson je to također odmah shvatio. Počeo je s tim da je bio na večeri u društvu predsjednice kad je posljednji put bio u Zagrebu. Nije doduše rekao „predsjednice“, jer je u engleskom „president“ riječ oslobođena spolne konotacije. Tako da je tu malo nastao muk u publici, kao da je trebalo par sekundi da se procesuira da je to bilo prošle godine i potom poveže tko je tad bio „president“, nakon čega su krenuli zvižduci, a Bruce pomalo nespretno ‘zalupio ta vrata za sobom’ izjavom: „Ne zanima me s kim jedem, ako me časti“. No poruka je bila jasna. Kasnije je secirao i satirao britanske elitne škole koje uglavnom služe za izobrazbu nesposobne djece bogataša i političara, koji po inerciji kasnije to isto postaju, što je bilo sasvim dovoljno. Time kao da je pričao i o ovdašnjim ‘običajima’, samo na engleskom jeziku.

An evening with Bruce Dickinson

Karizmatik, motivator, diplomat, biznismen, ali i dalje butovnik sa stavom – osebujan je taj Bruce Dickinson. Nakon sinoć, mogu samo opet ponoviti: „Svemogući Bruce“, jer me jednako dojmio kao nakon pročitane biografije, ako ne i više.

Saznajte više:

Bruce Dickinson, autobiografija ‘Čemu služi ovaj gumb?’ – Svemogući Bruce

‘Scream For Me Sarajevo’ – najbolji balkanski film o ratu i nadi za normalnim životom

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X