Euforija ne jenjava, upravo suprotno.
Stihovi ovog pančevačkog dvojca zvone mi u ušima još od prošlog tjedna kad je započeo mali maturalac redakcije portala Ravno do dna u Skopje kod kolega sa PIN konferencije. Iako se još nismo niti propisno oporavili (točnije, liječimo oštećene glasnice kombinacijom pelinkovaca i tekućeg propolisa), nove koncertne obaveze već kucaju na vrata, od čega je prva ovotjedna vezana uz sedmodnevnu rezidenturu “levorukog disko pop-rok elektro boj bend dua iz Pančeva” u zagrebačkom Saxu.
Otkad je ovaj „Sax takeover“ najavljen, bilo je izuzetno zabavno pratiti kontinuirano prosipanje pameti iz tipkovnica internet ratnika, primjera ima koliko vam srce želi; s jedne strane tu su oni posjetitelji Arene Zagreb koji ne vide pretjeran uspjeh u rasprodancu višestruko manjih koncertnih prostora poput Saxa a s druge su oni koji (valjda ponosno) koncem 2023. tvrde kako nikad nisu čuli za Buč Kesidi. Dok se tako jedni i drugi svađaju, pretežno sami sa sobom a povremeno i sa glasovima u svojim glavama, Buč Kesidi odavno su prerasli pojam “regionalne senzacije” kako ih se nerijetko opisuje – od prvih nastupa u Zagrebu, upravo u Saxu, najprije 2019. (s Artan Lili) pa početkom 2020. (s Ljubičicama), preko pet rasprodanih koncerata u dvorištu ALU 2021., ova je godina za Luku i Zorana ipak obilježena nastupima na najvećim pozornicama regije, s rasprodanim koncertima u Novom Sadu, Beogradu i na zagrebačkoj Šalati. Ipak, od našeg posljednjeg razgovora na intervjuu upravo povodom te Šalate pa do sinoćnjeg, nešto intimnijeg klupskog koncerta u Saxu, čini se da je Buč Kesidi još jednom prešao igricu.
Najzanimljivije je to promotriti upravo iz perspektive publike koja dolazi na njihove koncerte posljednjih godina. Krenulo je to onim standardnim pravcima – nekako na svirkama vidiš uvijek istih dvadesetak poznatih lica iz branše. Koju godinicu kasnije, uz poznata se lica pridružuje i ona kritična masa (pretežno mlađe) publike koja tada još aktivno njeguje neki alternativni(ji) muzički izričaj, a Buč Kesidi su se u tom kontekstu, osobito nakon objave drugog albuma “Euforija”, vrlo brzo nametnuli kao idealan himnični duo koji je opjevao sve naše izlaske od kafane pa do spavaće sobe.
Na prošlogodišnjem koncertu u Rijeci sam shvatila da zaista ne znam ni jedan drugi regionalni bend zbog kojeg publika na koncerte dovlači transparente (ne računam onaj koji smo nedavno u DIY varijanti napravili u Tvornici na Klinici Denisa Kataneca), a sinoć u Saxu to ide i koju stepenicu više, jer Buč Kesidi danas vole svi – pa i oni koji su možda samo dan prije bili (ili će tek ići) i na koncert njihove kolegice u zagrebačku Arenu.
Euforija ne jenjava, upravo suprotno – s prvim taktovima “Euforije” sinoć se u Saxu dogodio pravi mali tektonski poremećaj, popraćen neizbježnim vrištanjem na svaki pokret Luke i Zorana. Zanimljivo, iako njihov prvijenac “Posesivno-Ospulsivni Hospul” nije ozbiljnije zapažen (barem kod naše domaće) publike u doba izlaska sad već davne 2016., nekoliko godina kasnije “Kafe aparat” i simpatična “Draga?” itekako dobro žive među ekipom koja cjelokupni opus Buč Kesidija toliko dobro poznaje da je teško ponekad uopće i razaznati što su refreni pjesama kada ih publika pjeva toliko glasno od prve do zadnje sekunde.
Ista stvar odnosi se i na nedavne singlove “Trebaš mi”, “Skupi snagu” i “Curimo po asfaltu” koji najavljuju iduće studijsko izdanje ovog dvojca – naravno, publika sve pjeva u glas. Obzirom da slijedi još pet noći đuskanja u Saxu uz ovaj levoruki dvojac, za očekivati je da će biti prilike i za premijerno izvođenje novog materijala, baš kao što je ista pozornica pred koji tjedan poslužila kao svojevrsni premijerni poligon Pipsima. Sedam koncerata, sedam dana za redom – treba to izdržati i bend, a i publika (ne sumnjam, naime, da ima pojedinaca koji će hodočastiti u Sax ovoga tjedna). Čini se kako će to biti relativno jednostavno, jer kad je Buč Kesidi u pitanju, ljubavi u klubu naprosto ne nedostaje.