Charles Mingus ‘Three or Four Shades of Blues’ – posljednja studijska svirka genijalnog maestra

U japanskoj ediciji ‘Jazz Best Collection 1000’, zahvaljujući Dancing Bearu na našem tržištu dostupnoj u akcijskoj prodaji, objavljen je album ‘Three or Four Shades of Blues’ koji je legendarni jazz kontrabasist, skladatelj i vođa banda Charles Mingus snimio 1977. godine.

Charles Mingus 'Three or Four Shades of Blues'

Iako se radi o snimkama iz posljednjeg razdoblja njegove karijere, ovaj album, predzadnji objavljen za njegova života, nikako ne predstavlja umorna čovjeka koji je još jednom ušao u studio odraditi svoju obavezu. Naprotiv, glazba što ju je ostvario nepune dvije godine prije nego što je preminuo, odraz je njegove iznimne stvaralačke energije, intenzivnog življenja i beskompromisne borbe za kreativan pristup jazz glazbi.

U posljednjem razdoblju karijere Mingus je bio zainteresiran za veće formacije, do big banda, što je nakon njegove smrti bio predložak za djelovanje Mingus Big Banda koji je već više od dva desetljeća jedna od najznačajnijih snaga orkestralnog jazza. Iako ju nije snimio s klasičnom big band formacijom, glazba na ovom albumu svojim moćnim zvukom i pristupom aranžmanima na tragu je takvog načina razmišljanja. Uz njega, aranžmane je pripremio Paul Jeffrey.

Kao i uvijek, Mingus je još jednom u svojem sastavu okupio uglednike jazz glazbe. Među ostalima to su trubač Jack Walrath, saksfonisti Ricy Ford, George Coleman i Sonny Fortune, pijanisti Bob Neloms ili Jimmy Rowles i bubnjar Dannie Ricmond. Zanimljivo je da se Mingusu, kojem je ovo bilo zadnje snimanje na kojem je svirao kontrabas, pridružuju kontrabasisti Ron Carter ili George Mraz. No još je intrigantnije u tom društvu čuti trojicu gitarista koji su u to doba već stekli zavidni reputaciju na polju jazz-rocka: Larryja Coryella, Johna Scofielda i Philipa Catherinea; u izvedbi svake skladbe, uz sekstet ili septet sviraju po dvojica od njih. Naime, Mingus je bio svestran glazbenik koji je svoje stvaralaštvo temeljio na spajanju cjelokupne tradicije jazza, od korijena koji sežu do afričkih rituala preko crnačke duhovne glazbe i bluesa do swinga, bebopa i free-jazza. Njihov se jazz-rock zvuk dobro uklopio u koncepciju ovih aranžmana koji objedinjuju elemente svih tih žanrova a posebice se oslanjaju na tradiciju bluesa.

Naravno da je jedna od tema u razgovorima koje sam vodio sa svom trojicom bila i snimanje ovog albuma. “Mingus je nešto posebno”, rekao je Scofield. “On je legenda, uvijek originalan i to na vrlo zanimljiv način. Sve nas je snažno nadahnjivao. Puno mu dugujemo. Sjajno je što je htio čuti gitariste kako sviraju njegovu glazbu. Bilo je to divno iskustvo.” S jednakim oduševljenjem o tom je snimanju i Mingusu govorio Catherine. “Mingus je pisao uzbudljivu glazbu, rekao je. “Sve se odigralo vrlo brzo. Došli smo u studio gdje je svakoga čekalo njegovo mjesto. Nismo imali vremena niti pozdraviti se. Morali smo čitati: jedan, dva, tri, četiri – beng. Bio sam prestrašen jer je bilo toliko stranica s notama koje je trebalo čitati. Sjećam se da je skladba “Goodbye, Pork Pie Hat” bila na četiri ili pet stranica, jer počinjali smo svirati u različitim tonalitetima.” Niti Coryell nije bio ništa manje očaran suradnjom s velikanom jazza. “Bilo je to doista predivno iskustvo jer bio je to Charles Mingus!, rekao je. “Mislim da me odabrao zbog toga što u svirku unosim silnu energiju. Bio je iznimno kritičan. Pokušavao nas je naučiti ono u što je duboko vjerovao. Nevjerojatno! Bio sam presretan što sam u mogućnosti svirati s velikim maestrom, posebice zato što je tada već bio narušenog zdravlja. Znao sam da mi je to jedina prilika da se izravno izložim njegovom geniju.”

Upravo zbog maestrova narušena zdravlja glazbenici su bili sigurni da će biti izloženi samo njegovu glazbenom geniju, a ne i cipeli ili šaci koje su znale poletjeti u napadima njegova bijesa, najčešće kad bi bio nezadovoljan odnosom suradnika prema njegovoj umjetnosti, a ona se, prije svega, očitovala kroz njegove skladbe. Osim tada već dobro poznatih djela: “Better Get Hit in Yo’ Soul” i “Goodbye Pork Pie Hat”, Mingus je za ovo snimanje pripremio tri nove: naslovnu, koja je, iako se radi o bluesu, obogaćena orijentalnim prizvukom, te “Noddin Ya Head Blues” i “Nobody Knows”, duhovitoj parafrazi na poznati spiritual “Nobody Knows the Trouble I’ve Seen”. Radi se o lijepim temama koje donose poticajne predloške za sola, a u izvedbama spomenutih glazbenika ona su poletna, uzbudljiva i nadahnuta blues feelingom.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X