Usporeni ritam disanja, u crno obavijena atmosfera, gusti zvuk koji se radije zatvara u sebe nego što osvaja, ljubav koja koketira sa smrću (ili dosadom).

Bilo je nešto nakon devet sati kada smo se približavali Tvornici sa strane Zvonimirove ulice. Ispred kluba se zaustavio taksi i iz njega je izašla visoka dotjerana žena u salonkama s prilično visokim potpeticama, Ispod kaputića svjetlucala je gliter haljine. “To je pjevačica”, pomislila sam, a za manje od pola sata kada je Chrysta Bell izašla na pozornicu potvrdila sam misao.
Započela je jedinstvena večer glazbenog performansa muze Davida Lyncha uz glazbu inspiriranu njegovim likom i djelom. S klasičnom postavom benda (gitara, bas gitara, bubanj) Chrysta Bell je nakon dugoočekivane europske turneje zapjevala pred zagrebačkom publikom koja ju je dočekala u ushićenom transu. Tvornica kulture za ovu priliku transformirala se u zamračeni kabaretski prostor s foteljama, stolovima i svijećama na njima. Teatralni nastup koji je priredila, od prve do posljednje pjesme publika u Tvornici pratila je paralizirano, gotovo pobožno mirno. Usporeni ritam disanja, u crno obavijena atmosfera, gusti zvuk koji se radije zatvara u sebe nego što osvaja, ljubav koja koketira sa smrću (ili dosadom).
Suradnja Chryste Bell i Davida Lyncha počela je prije desetak godina. David Lynch glazbom je zamijenio produkcije dugometražnih filmova, pa bi se moglo reći da u posljednje vrijeme uživa u spotovskom izražaju, pisanju stihova, glazbe i druženju s muzama od kojih je Chrysta Bell jedna koju posebno voli. “This Train” objavljen 2011. godine njen je prvi samostalni album.
Svaka glazba ima svoje pogonsko gorivo, a pretjerano utopljena u iracionalno uzvisivanje vlastitih emocija glazba Chryste Bell igra na weltschmerz u kombinaciji s jakim ego tripom.
Bilo izvedenih pjesama “Right Down to You”, “Angel Star”, “This Train” kao i završne “True Love” usporeno je do umirem od ljubavi i trenutka i stanja svijesti. Stanja i zanosa koji je u sebi otkrila pjevačica kada se gledajući poznatu seriju osamdesetih godina uživjela u lik mrtve i sveprisutne Laure Palmer i sve do danas izgradila taj imidž do vidljivog savršenstva – do Dorothy Vallens na pozornici iz filma “Blue Velvet”. Visoko napaljivo za barem pola populacije koja se dovoljno razumije u estetiku da bi im Chrysta Bell uopće ušla u fokus.
Većina pjesama daje predložak za odsutno tumaranje vlastitim mislima, a koncert se koncentrira oko uživanja u skladnoj pojavi lijepe pjevačice koja oko sebe gradi preduvjete za kult ličnosti neke nove savršeno ženstvene dive, više nego u samoj glazbi. Njen uzor je Mata Hari, iako se iz predstave na pozornici nije dalo naslutiti neko slično kontroverzno iskustvo.
Izuzetak je bila pjesma “Be Bop A Lula” koju je posvetila novorođenoj Davidovoj kćerkici Luli. Dašak klasičnog rock’n’rolla, iako utopljen u filmski noir štih nastupa, odvojio se od drugih pjesama kao dašak života. Cjelokupnu zvučnu sliku pratile su video projekcije čiji je autor Dutch Rall, koji je ujedno i gitarist u bendu, velikim dijelom umjetnički direktor cjelokupnog doživljaja i subliminalni podčinitelj dominantne Chryste Bell.
Samo spoj njene ljepote i iskusnog pjevanja govori u korist uspjeha, a umjetnička varijabla svodi se na procjenu modernosti kolekcije u sezoni kada je nastala i ovisi o guruističkim sposobnostima dizajnera, u ovom slučaju direktora cijele priče. Davidu Lynchu i obožavateljima nije neobično promovirati fundaciju transcendentalne meditacije kroz glazbene večeri kakvoj smo imali prilike prisustvovati u subotu.
Što u stvarnosti znači transcendentalna meditacija (možda implozivni zvuk namijenjen introspektivnim lutanjima) i kakve veze ima s bojom za kosu, stileto noktima i cipelama, raznim umetcima i glazbom koja se štedi svakog ispadanja iz midija, najlakše je otkriti jednim realnim putovanjem u L.A. ili barem Pariz. Što se subotnje večeri u Tvornici tiče, u hipsterskom rječniku, bio je to šou, a ne koncert.