Novinarstvo već gubi bitku protiv djela ‘majke prirode’ nabildane Photoshopom. Ima li alternative?
Klik. Otvaram browser. Klik. Otvaram neki portal. Klik. Otvaram prvu vijest na naslovnici (valjda je ona najvažnija). Neka slika, neki tekst bla-bla. Pogled mi skrene neka savršeno fotošopirana guzica iz desnog izbornika. Klik. Opa! Cijela fotogalerija. Ima i nešto teksta. Jeb’o tekst. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Gotova fotogalerija. U desnom izborniku mi se sada smiješi druga ljepotica koja je miškama malo podignula grudi. Dekolte također savršen. Klik. Još jedna fotogalerija. Samo četiri fotke. Klik. Klik. Klik. Klik. Ono malo teksta ima i neki link. Ista ljepotica je imala session i prije mjesec dana. Nisam siguran jesam li to pogledao. Klik. Jesam. Ovaj portal je živa dosada. Idem na drugi. Klik. Prve tri vijesti: nekakvo nasilje, neki političari i jedan izvrnuti autobus. Gdje su im cice i guzice? Na ovome nisam često. Skrol. A, evo jedne. Klik. Sranje. Samo dvije fotke. Ovi su u kurcu. Zvoni mi mobitel. Bla bla… Neki dogovor sam zaboravio. Bla bla… “Šta ima danas?” Upravo na netu… Nema ništa. Idemo na kavu. Klik. Gasim browser. Za deset minuta će se upaliti screensaver s akvarijskim ribicama. Nek’ i one malo plivaju uz dnevnu svjetlost…
Koloplet krvi, katastrofa, kriza, svjetskih čuda, celebrityja i golih božica plodnosti. I sve se to izmjenjuje sve brže i brže. Kilkova nikad dovoljno. To je ono što se mjeri. Što je situacija više devijantna, to će omogućiti više klikova.
Valjda je sve počelo od daljinskog upravljača za televizor. Bio je to u osamdesetima jedan od najtraženijih prvobitnih gadgeta (naravno išao je u paketu s televizorom). Tada nije bilo puno tv programa. No klikanje je tadašnjem modernom homo sapiensu polako ulazilo u naviku. Klik za prvi program. Klik za drugi program. I tako u krug. TV stanice su se izumom satelitskog emitiranja rapidno razmnožile. Klikanje je dobilo jednu novu dimenziju. To je u prvih pet minuta svakog “gledateljskog angažmana” bila najvažnija stvar. Vidjeti što svi emitiraju, uz zadržavanje od jedne sekunde na svakom programu. Danas to više nema smisla.
Svatko imalo pametan će izbor svesti na deset omiljenih programa i ‘doviđenja’. Ali zato, tu je internet. Beskonačna platforma za bezbroj aktivnosti, između ostalih i medijske. Još uvijek je to novi medij koji poznavateljima starih prilika i odnosa u medijima zadaje glavobolju. Oni koji su prodavali novine još uvijek ne znaju kako prodavati nešto što je od svakoga korisnika na mreži udaljeno svega dva klika (s druge strane gledano neki neće kliknuti na njihov sadržaj cijeli život, iako im je tu de facto pred nosom).
Oni koji proizvode televizijski sadržaj još uvijek se ne mogu pomiriti s time da ih je s trona najmoćnijeg medija s pokretnim slikama izguralo nešto novo, što je sa sobom donijelo nova pravila i nove navike. Još uvijek na to gledaju kao na televiziju s greškom. Nešto gdje se dolazi po otpatke od informacija, pa se to često na taj način i tretira. Što će tek biti kad otkriju da ljudi više vremena provode na društvenim mrežama, nego uz TV aparate.
I tisak i televizija su tako shvatili da im trebaju internetski portali. Odavno to nije stvar prestiža već opstanka. No portali su glavobolja. I uglavnom su prihvaćeni kao informacijska vreća bez dna. Nešto što uređuju same vijesti koje kao rijeke teku sa svih strana i koje nova generacija novinara treba što brže strpati u postojeće rubrike i objaviti. Dublje analize i stavovi tu nisu dobrodošli, njima se pridaje prednost na starim formatima, a česti apsurd je da se internetski portal koristi kao teaser za ‘glavnu stvar’ koja ide u tv eteru, ili novinama. Pa stoga nimalo ne treba čuditi što je posjećenost portala koji iza sebe nemaju televiziju ili tisak puno veća od onih koji je imaju upravo zbog toga što oni nemaju breme bildanja (ili spašavanja) do nedavno dominantnog formata.
No svi oni imaju jedan veliki problem koji uništava napore za relevantnošću, a to su cice i guzice koje od svega rade sprdačinu, ali, eto, nose dobar dio posjećenosti.
Mjerenje gledanosti i čitanosti na internetu je okrutno precizno, a nova valuta je postalo Njegovo Veličanstvo Klik. Klik je sve. On daje podatke o navikama i interesu svakog pojedinca i kao takvom mu se medijske glavešine klanjaju. Jer mediji žele biti posjećeni i utjecajni. Mediji su koketna dama koja nikad ne odaje svoje prave namjere. Važno se svidjeti i pobijediti sve eventualne suparnice. I u tom sklopu razmišljanja i ponašanja je iskovana slika i prilika sadržaja koji se nudi na portalima.
Koloplet krvi, katastrofa, kriza, svjetskih čuda, celebrityja i golih božica plodnosti. I sve se to izmjenjuje sve brže i brže. Kilkova nikad dovoljno. To je ono što se mjeri. Što je situacija više devijantna, to će omogućiti više klikova. Ok, sve to je logično, no iz vida je ispušten jedan (možebitno i najvažniji dio) koji kvari sliku o logici cijele stvari, o kojem će biti riječi nešto kasnije.
Svi mediji koji vrijednost svojih stranica mjere kroz dnevnu berbu klikova i troše znatna sredstva na istraživanje navika onih koji ih posjećuju uistinu vjeruju kako je sve otišlo u kurac jer ‘ljude’ više ne zanima ništa drugo osim škiljenja kroz ključaonicu celebrityja, katastrofa svih oblika i svih oblika cica i guzica. Imaju točne podatke da se to najviše konzumira i svoju savjest peru tvrdnjom da oni samo ljudima daju to što ljudi žele. U stvarnosti abolirali su se od svake vrste kompleksnijeg sadržaja za koji nekoj pametnoj novinarskoj glavi treba puno više od petnaest minuta da ga proizvede. Jer, dovraga, takve ‘kobasice’ donose samo jedan klik po posjetitelju, a nema ni prateće fotogalerije, pa još ako jedan takav mora, nedajbože, na neki službeni put po priču, ili treba ući u istraživanje koje može potrajati tjednima, opet će proizvesti samo jedan klik.
Puno korisniji je tu novinarski kopipejster koji za desetak minuta može objaviti neku ‘cvebu’ bombastična naslova kojom će upecati na tisuće “internetskih prolaznika”. I što je najvažnije isti kopipjester se odmah može baciti u proizvodnju nove “cvebe”. Rad u takvim redakcijama je manijakalno štancanje na traci i to štancanje poluproizvoda. Da se kojim slučajem proizvode cipele na taj način, pakirale bi se bez đonova.
Mozgove koji upravljaju cijelom operacijom takva proizvodnja poluproizvoda uopće ne opterećuje dok je norma proizvedenog ispunjena. Važno je da se “puši” u “novinarskoj ložionici” i da se što više klika. Sav svoj fokus usmjerit će na statistike i “istraživanje navika” svojih konzumenata, nakon čega će opet doći do zaključka kako je sve u kurcu i kako “treba pojačati” cice, guzice, skandale i katastrofe.
I sad se treba vratit i na segment istraživanja koji “mozgovi” nemaju. A nemaju podatke koliko njih na internetu konzumira sve ostalo što se ne tiče medija. Koliko njih gleda ili skida sve moguće formate koje je ikada zabilježila ljudska ruka, koliko njih čita knjige na internetu, koliko ih se igra, koliko ih traži posao, a da se ne govori o tome koliko njih se bavi svojim društvenim životom i svim drugim oblicima skupljanja njima korisnih informacija koje im ne nude mediji koji su uglavnom fokusirani na katastrofe, skandale, cice i guzice.
Za tako nešto i ne treba točna statistika. Zdrava pamet nalaže da postoji veliki broj “tih drugih” na internetu, da nisu glupi i površni, da se ne žele opterećivati medijski prenapuhanim katastrofama, da oni svoje celebrityje cijene i konzumiraju njihov rad i ne hrane se površnim prikazima njihovih privatnih života.
Postavlja se pitanje što je s cicama i guzicama? Uzmimo samo jednu staru i točnu definiciju da smo estetska bića. Težimo savršenstvu, ljepoti i skladu. Svaka oskudno odjevena ili gola ljepotica često predstavlja jedinu estetsku figuru koja se može vidjeti na portalima koji su uglavnom “oslobođeni” estetike, pa čak i rubrike “kultura”, kako je to lijepo primijetio jedan naš pisac. Cice i guzice su tako postale vladarice medijskog prostora. Redovno nose više prometa od svih dnevnih vijesti, a “redakcijski mozgovi” koji su svjesni njihove snage ih se ne mogu odreći. To je heroin internetskih redakcija.
Jer što je alternativa? Dnevno političke cvebe, agencijske fotogalerije i tu i tamo neki kolumnist (po mogućnosti celebrity)? Svakako nedovoljno, jer je politika stvaranja brzih i površnih redakcijskih kopipejstera postala oprečna pojmu novinarstva. Stvar je u tome što su i redakcijskim kopipejsterima odbrojani dani. Samo je pitanje trenutka kad će se pojaviti neka naprednija verzija internetskog prevoditelja koja će prevoditi u duhu jezika, a ne po bukvalno nabacanim riječima iz rječnika i stvar je gotova, bar kad je riječ o našem medijskom prostoru.
Prednost cica i guzica je u tome što one ne moraju prolaziti kroz sve veće devijacije da bi bile zanimljive. Uvijek su privlačne, bez obzira na veličinu, boju i oblik. Njima ne treba bombastični naslov da bi ih netko kliknuo. Ne treba im naslov uopće. A vijestima to itekako treba, pogotovo u borbi s bezbrojnim ‘Venerama dana’, trebaju im naslovi koji često nemaju veze ni sa samim vijestima. Došlo je do toga da će uskoro trebati raditi kreativne odjele koji će se samo baviti izmišljanjem što provokativnijih naslova. Jer važan je klik. Klik koji “nijeme” cice i guzice dobiju bez problema, a da nisu ništa posebno učinile. Samo su tu na “dohvat prsta” u svakodnevoj situaciji iz života korisnika koji je dočaran u uvodu ovog teksta.
Hugh Hefner je vraški dobru ideju sproveo u djelo. Znao je što muškarci žele, ali im je od prvog dana i kasnije desetljećima do današnjeg dana u Playboyu “podvaljivao” i dobre tekstove, jer bi u protivnom njegov medij u ona kruta cenzorska vremena začas dobio etiketu “pornografskog tiska”. Mnogi i ne znaju da je u prvi legendarni broj s Marylin Monroe na naslovnici Hefner umetnuo i nekoliko priča i poglavlja iz knjiga američkih književnih klasika, jer su mu očajnički trebali dobri tekstovi, a nije bio u stanju priuštiti sebi novinare. Znao je stari lisac da na nevidljivoj vagi estetike uz dobre ženske aktove mora imati i jednako dobar pisani sadržaj.
Skoro pola stoljeća nakon toga “mozgovi internetskog novinarstva” (pogotovo ovdašnji) kao protutežu zgodnim golim curama (koje za razliku od Hefnerovih kroz Photoshop dobivaju dodatni estetski vjetar u leđa) na svojim medijima nude cveba-senzacionalizam koji već postaja nova dimenzija bizarnog infotainmenta. Odnosno oblik novinarstva potpuno oslobođen odgovornosti autora, koji često osjećaju sram i zbog toga što moraju ostaviti samo i svoje inicijale kao trag angažmana, ali i to uglavnom zbog onih koji ih nadgledaju, a ne zbog čitatelja. “Mozgovi” idu toliko daleko u zabludi da tu protutežu nazivaju ozbiljnim novinarstvom. Može li se takvim “oružjem” voditi bitka protiv volšebnih (kako bi to Charles Bukowski kazao) cica i guzica? Teško.
Upravo na netu… Nema ništa novo. Skrol. Uf, gle ovu malu. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
