Coco Mosquito u životu nakon Jinxa

Gordan Muratović aka Coco Mosquito, spiritus movens grupe Jinx ovog proljeća objavio je svoj prvi solo, ujedno instrumentalni, album ‘l’ afterlife by coco mosquito’, što je bio dobar povod za razgovor u kojem smo se, pored samog albuma, dotaknuli gorućeg problema raspodjele internetskih autorskih prava, a bilo je dakako riječi i o Jinxima.

Coco Mosquito (foto: Ivan Buvinić)

Može se reći da svi koji su na neki način profesionalno vezani za glazbu sada žive nekakav život nakon života. Stoga, kako izgleda tvoj ‘život nakon života’?

Coco Mosquito: Tu se odmah moram ograditi i dobro nalupati nogom u guzicu. Naime, imao sam suludu sreću da sam čitavu 2020. i prva dva mjeseca 2021. bio do te mjere angažiran na seriji “Dnevnik velikog Perice” tako da sve one nedaće s kojima su se glazbenici i svi profesionalno vezani za glazbu suočili mene praktički nisu ni dotaknule. Posla sam imao preko glave, ali to je, naravno, vrlo izolirana sudbina i rezultat puke slučajnosti.

Bez ikakave dileme ono što nije valjalo je način na koji su (još uvijek) regulirana prava na internetu. To je sada, kada koncerata kao osnovnog glazbeničkog izvora prihoda nema, bjelodano jasno svima.

Promjene su tektonske i još uvijek se odvijaju. Ne bih želio da lamentiramo o povratku na staro, jer nam je novonormalno u međuvremenu postalo normalno i očigledno je da će se morati izgraditi neki novi svijet, no ono što me zanima jest kad pogledaš unazad je li postojalo nešto što je bilo loše u segmentu glazbenog posla, što se s početkom pandemije počelo, da tako kažem, obijati o glavu? Što iz starog normalnog po tebi nije valjalo?

Coco Mosquito: Bez ikakave dileme ono što nije valjalo je način na koji su (još uvijek) regulirana prava na internetu. To je sada, kada koncerata kao osnovnog glazbeničkog izvora prihoda nema, bjelodano jasno svima, ali bilo je jasno i prije. Mogli bismo reći da je odgovornost za nastalu situaciju prije svega na diskografima koji su de facto, zadovoljivši se računicom: “bolje milion puta po nešto sitno”, a ne vodeći pri tome računa o eventualnim interesima glazbenika i autora (koji usput kazano u pregovore o raspodjeli nisu bili ni uključeni), a zapravo ni o vlastitoj budućnosti jer su omogućili servisima poput Spotifya (ni luk jeli ni luk mirisali) da narastu do krajnje ucjenjujućih razmjera. To je naravno globalni problem i to što imamo kod nas je samo preslika svjetske prakse.

U Velikoj Britaniji se od premijera zahtijeva da se prihodi od streaminga autorima povise na 50% jer postojeći model nimalo ne pomaže biološkom opstanku glazbenicima i autorima.

Coco Mosquito: Mogu dodati jedino to da je jasno da će promjena regulative ako do nje dođe vrlo vjerojatno doći iz Velike Britanije, mi odavde doista možemo samo gledati i navijati, iako i kod nas već postoje slični zahtjevi. Naravno da su streaming servisi sadašnjost i budućnost konzumacije glazbe, ali preraspodjela prihoda je nužnost ili će u konačnici doći do nestanka diskografije kao potpuno nepotrebnog middle mana, a svaki ozbiljan izvođač će postati vlastiti izdavač.

Posvetio bih se sada tvom novom, ujedno prvom solo albumu u karijeri „l’ afterlife by coco mosquito”. Ako me sjećanje ne vara u jednom neformalnom razgovoru još prije pandemije si mi natuknuo da razmišljaš o tome. Dakle, kad su se stvari počele odvijati idejno, a potom i u stvarnosti?

Coco Mosquito: Recimo da se koncept zaokružio krajem 2018. i od tada sam “znao što radim”. Godina 2019. je protekla u komponiranju, snimanju i miksanju, a 2020. u stopiranju izdanja i čekanju na neka bolja vremena. 2021. smo PDV Records i ja odustali od daljnjeg čekanja pa je tako i album objavljen krajem ožujka.

Slobodno se može reći da si okupio kremu domaćih instrumentalista, među njima i profesionalne džeziste i moram priznati da ono što fascinira jest koliko si puno sviračkog prostora dao svima, a sebi gotovo najmanje, ako ćemo o tome da gitare gotovo i da nema u prvom planu. Je li do toga došlo spontano, ili si u startu sebi uvjetno odredio ulogu svojevrsnog hrvatskog Gila Evansa?

Coco Mosquito: Mislim da bi bilo u redu da ih i pobrojimo, dakle Mario Bočić tenor saksofon, Miha Gyorek alt i bariton, Jošua Kovačević alt, Marko Gudelj bariton, Hrvoje Galler klavijature, Nikola Jerković bas i Hrvoje Rupčić udaraljke. I jasno, svima veliko hvala da su ušli u ovu priču kako fizički tako i što je još važnije mentalno. Ipak, album je u strukturnom i kompozicijskom smislu zapravo bio potpuno definiran i prije nego što su došli glazbenici i u tom smislu je krajnje “tradicionalan” i nimalo “spontan”. Groove je bio postavljen u kompjuteru davno prije, a saksofonske dionice i bas (uz iznimku sola) raspisani u partituri. Nešto više slobode su imali sintevi i udaraljke kao začin na kraju. Gitare ne da nema u prvom planu nego je uopće nema, nije se uklapala u koncept. Ono što bismo mogli reći je da sam eventualno odsvirao bas gitara na dvije stvari, neki sintevi i ukulele na jednoj stvari, ostalo je programiranje, ali sve to je u performerskom smislu potpuno nebitno, ovo uostalom i nije album jednog instrumentaliste, nego prije svega kompozitora.

l’after life by coco mosquito

Nedvojbena je i visoka onomatopejska razina albuma, uistinu ima momenata koji podsjećaju na neku ‘ptičju konverzaciju’. Otkud je to došlo? Mogao bih se okladiti da je to bila inspiracija i Nenadu Radojčiću koji potpisuje vizualni dizajn albuma.

Coco Mosquito: I izgubio bi pare. Ha, ha… Ovoga s onomatopejom moram priznati da nisam svjestan i da mi to nije bila ideja no činjenica jest da sam htio suprotstaviti saksofonski kvartet, kao kompozicijski strogi format, elektronici koja je često perkusivna, ili čak atonalna pa otud vjerojatno i takve asocijacije. Fotografija pataka je moja, čak nije ni bila mišljena kao ideja za omot već čisto kao primjer tipa vizualnog komentara naziva albuma. Na kraju je Nenad zaključio da mu je baš ta konkretna fotka super ili dovoljno dobra da ne mora dalje misliti o nekom drugom motivu. Što god da je istina jako sam zadovoljan njegovim grafičkim rješenjem i nadam se da ćemo uskoro imati priliku sjesti i popiti kavu i konačno se upoznati i uživo.

Zanimljivo je što su sve skladbe potpisane kao brojevi, no album ne prati njihov redoslijed. Primjerice skladbe 1, 2, 3 i 8 su na A strani, a 5, 6, 4 i 7 na B strani. Vjerujem da je numeracija došla po tome kako su kronološki nastajale skladbe, no ipak je li nešto ‘zaškripalo’ u davanju naziva pa si od toga odustao?

Coco Mosquito: Ovdje si potpuno u pravu, brojevi apsolutno imaju veze samo i isključivo s kronološkim nastajanjem kompozicija a njihov raspored s dramaturgijom albuma… I ne… Nigdje nije zaškripalo, od samog početka sam smatrao potpuno nepotrebnim posebno imenovati skladbe i na taj način, ako hoćeš, zapravo i podcrtati da se radi o “dogusvirajućem” djelu.

Vjerujem da i tebe zanima kako bio „l’ afterlife by coco mosquito” mogao zvučati uživo. Postoje li neki konkretni planovi s dolaskom boljih vremenskih uvjeta i mogućnosti sviranja na otvorenom?

Coco Mosquito: Pa, ja sam malo već i čuo kako bi moglo zvučati uživo, naime prije nego što smo krenuli snimati probali smo u studiju svirati na način da svi saksofoni zajedno sviraju uz groove. Moćno je… Dobije još dimenziju više. Nadam se da će biti prilike i za to, mada konkretnih planova za sada još nema.

I za kraj; Jinx. Po mom osobnom uvjerenju vaš posljednji album bio pravo konceptualno remek-djelo koje je Jinxima dalo svojevrsnu sineastičnost, za što i dan danas tvrdim da je izvrstan predložak za neki eventualni mjuzikl. U neku ruku „Pogrebi & pomiriši” je jak generacijski album, no u koncertnom segmentu kao da ga nije pratila sreća na domaćem terenu. Sjećam se da je jaki pljusak omeo jedno 300-400 posjetitelja da bi se stvorila prava atmosfera u Domu sportova. Jeste li ikad zažalili što cijela ta priča nije išla primjerice u Tvornicu kulture gdje bi se, vjerujem, stvorila puno prisnija atmosfera?

Coco Mosquito: Pa sama promocija albuma i jest bila u Tvornici, i bila je baš dobra. Štoviše, mislim da kao šef benda nikad nisam s koncertnom promocijom niti jednog albuma bio do te mjere zadovoljan. Inače te promocije znaju biti malo u grču, naročito ako si daš zadatak prezentirati čitav novi album s kojim publika još nije potpuno upoznata, ili točnije svi u publici nisu. Dom sportova je druga priča, ja ga zaista ne volim. Još Velika dvorana ajde de, ali Mala ima ozbiljne akustičke probleme koje su sve samo ne zabavni. Na sreću, mjesec dana kasnije na INmusicu smo imali manje više reprizu tog koncerta iz Doma sportova gdje je baš sve šljakalo kako treba.

Obzirom da je u današnje vrijeme moderno najavljivati turneje i koncerte u 2022. godini priuštit ću sebi taj luksuz i pitati ono najgluplje pitanje o planovima za 2023. jer ako se ne varam Jinxi će tada napuniti svoj 30. rođendan.

Coco Mosquito: Ha, ha, ha… Nemam ništa protiv, ali ne ovisi to samo o meni.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X