Anti Otpad ‘Radnički San’ – to je bio samo san…

‘Radnički San’ pregled je života radnika, šljakera i kontraša represivnoj vlasti utkan u bljeskajuće motive pulske svakodnevnice. Kao dan jasno je: Pula je nastala na leđima radničke klase.

Anti Otpad ‘Radnički San’

Taj naizgled pobjedonosni radnički „hura“ pada prvog dana u mjesecu svibnju kada se obilježava Međunarodni praznik rada, koji je ove godine pao u subotu – od svih dana. Ne pomaže, dakako, ni činjenica da nema kompenzacije za – kad već bivaš izrabljivan svakodnevno – pad praznika na prvi od dva dana u vikendu, a to samo po sebi ide na ruku prevladavajućem cinizmu kada je u pitanju radnička klasa ovih prostora: COVID je mnoge ostavio bez prihoda, otjerao je ljude sa radnih mjesta bez obećanja o brzom (ili ikakvom) daljnjem pozicioniranju na tržištu rada, a otkad je Uljanik poslan u povijest kao bijedna fusnota u nekakvom imaginarnom, jezgrovitom i sveobuhvatnom djelu o proždrljivoj prirodi kapitalizma i time postao kap koja je naprosto izlila radnika iz vlastite čaše – pojam radnika gotovo da je postao apstraktan. Okretanje „novom dobu“ dovelo je do cvjetanja turizma kao produžene ruke tog grotesknog sustava, a kako izgleda – danonoćna eksploatacija nekad moćnog srednjeg staleža postepeno će donositi sve goru varijantu toga što ćemo jednog dana nazivati budućnost.

„Radnički San“ izašao je 1999. godine i slovi za zadnji album pulskog hardcore punk benda Anti Otpad, kada je autorsku riječ vodio Goran Jularić Jule. U smislu neke ostavštine na regionalnom nivou ovaj album je svojevrsno pismo potlačenoj radničkoj klasi, a sukus tih devetnaest pjesama (sa nekoliko ključnih narativnih punktova) naglašava važnost ujedinjenja srednjeg staleža u borbi protiv opresivne prirode kapitalizma – sustava koji više mari za kvantitativnu dimenziju proizvodnje nego za postavljanje samoodržive jedinice u kojoj vladaju humani uvjeti rada, i gdje radnik, neovisno o poziciji, uživa u ljudskoj, pa i radničkoj slobodi.

„Antistart“ savršena je uvertira u narativni album koji spontano (ali ništa manje suptilno) insinuira da u sustavnom nadvladavanju ne postoji startna pozicija. Dobar dio albuma tematizira radnički pesimizam iz perspektive pasivnog promatrača, samim time je svaki komad slagalice bitan, ako za svrhu uzmemo slaganje smislene poruke. Iako, najprecizniji uvid u to tlačenje dobijemo na „Radnici i vlast“, gdje je jasno da se povijest stalno ponavlja i da je riječ o suštinski fleksibilnim ulogama čije je značenje uvijek bilo fluidna karaktera. Idući narativni punkt ćemo tako pronaći i u numeri „Moja sreća“ – koja odmah po refrenu nalaže da do nje predstoji dug put.

Još jedna bitna karakteristika ovog albuma jest frustracija. Opet, prema onom iznad tebe. Stavljajući to pod povećalo, „Ubijmo šefa“ dočarava kako je teško čuvati tu frustraciju u boci – i atmosferski djeluje poput napete puške – kako joj i priliči. Poantu zaokružuju „Plata???“ i „Opresija“; o kojima puno ne treba. „No more friendship“, u dvojcu sa „Preopterećen“ kao nekom vrstom preambule, lijepa je ekstenzija tog istog podteksta – i postavlja sasvim logično pitanje (doduše, u afirmativnom obliku) – kako dalje bez novaca i korektnih uvjeta u ovako malom gradu?

Neminovno je: „Radnički san“ jedan je od rijetkih autorskih ispisa unutar tako minijaturne kulturno-umjetničke scene čiji su pokretači i akteri pripadnici klase radnika, koji se eksplicitno fokusirao na tu problematiku. Može se odgovorno reći da se radi o pogledu prema unutra, čeprkanju po svim segmentima labilnog sustava čiji se krah jasno njuši na svakom koraku. Jedinstveni je to zapis vremena koje je bilo, koje jest, i koje je bilo vrlo lako predvidjeti – Uljanika nema, Arena Trikotaže nema, Puljanke nema, just to name a few… ima li u Puli mjesta za radnika kojem se uistinu želi dostojanstvena egzistencija, ili je to ništa drugo nego – radnički san?

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X