Coldplay ima najbolji album nakon ‘A Rush Of Blood To The Head’, a vrlo vjerojatno i album godine po svim mjerilima današnjeg glazbenog mainstreama i glamuroznih dodjela raznoraznih nagrada.
Grandiozno otvaranje uvodnim instrumentalom „Mylo Xyloto“ uz mnoštvo zvukova koji neodoljivo podsjećaju na božićne praporce koje naglo reže živahni ritam „Hurts Like Heaven“ koji udara na prvu… Je li najviše mažen britanski pop rock proizvod posljednjeg desetljeća mogao bolje zazvučati na svom petom uratku koji je objavljen točno pred početak predstojeće blagdanske shopping groznice? Nije. Coldplay je vrhunski dizajnirani masovni glazbeni proizvod kojeg uz to i kritika obožava. Još bi se mogla i neka teorije urote skovati o ciljanoj britanskoj glazbenoj dominaciji u toj priči prepunoj obožavanja i štovanja u kojoj se već duže vrijeme ne „valjuškaju“ ni Bono Vox i ostatak U2-a.
Treća po redu „Paradise“ zarazno se još više podvlači pod kožu dok joj refren određuje melodiju budućih unisonih vokalnih angažmana desetine tisuća grla koji će ga pjevati u arenama i stadionima. No opet sve je u savršenom skladu. Balans između individualnosti intimnog izričaja i ispunjavanje želja publici/slušateljima koji upravo tako nešto i očekuje od svojih miljenika, djeluje gotovo nestvarno. Glazbeni aranžmani iscrtavaju novi horizont modernog pop zvuka. Coldplay snažno ide prema naprijed. Iako su nevjerojatno popistični nisu u istom košu kao i njihove „stadionske kolege“ Red Hot Chili Peppers koji ove godine svojim novim albumom grčevito pokušavaju zadržati stare pozicije s materijalom iz kojeg ni Rick Rubin nije mogao iscijediti dovoljno kapi magije.
Stiska breme slave jednako snažno i ramena Chrisu Martinu, Jonnyju Buckmanu, Willu Championu i Guyu Berrymanu, ali se kod njih ne osjeća strah, već sigurnost u vlastite glazbene poteze. Ne pate od toga da zamaskiraju stadionsku pjesmu i da je „prodaju“ u nekom lažnom skromnom ruhu, već su se potrudili napraviti stadionske hitove i dizajnirati ih po zakonitostima vlastitog zvuka i duha vremena. Točka. Ovo je album raskoši, to pruža i na taj način je rađen. To je ciljani pop album. Može se na njega gledati kao na najziheraškije Martinovo kenjkanje do sada ili pak odlučno stavljanje karti na stol i kreiranje onoga što narod želi, ali po vlastitim uvjetima. A ruku na srce ovo potonje je puno bliže istini.
Na „Mylo Xyloto“ se može gledati kao na prvi album nakon „A Rush Of Blood To The Head“ na kojem Coldplay žele biti to što jest. Na „X&Y“ su Chris Martin i društvo htjeli biti Pink Floyd, dok se na posljednjem „Viva la Vida or Death and All His Friends“ osjećala neodlučnost u tome kojim putem treba ići (ili dekodirano: koliko uzeti od Beatlesa da bi se i dalje moglo biti Coldplay).
Čijim zvukom su bili inspirirani (čitaj: maznuli) za „Mylo Xyloto“? Možda je to najbolje opisati riječima: iskoristi su sve kako bi postigli cilj, a to je da postanu još veći, da postanu novi U2. Svaki zvuk ili manirizam određeni je okidač – točka u kojoj Coldplay na sve uzeto stavlja svoj pečat. Nešto zazvuči kao U2 (u rasponu od albuma „War“ do albuma „Pop“), nešto kao The Flamming Lips, nešto kao Vangelis, nešto kao Underworld, nešto kao Dire Straits… A sve uz sveprisutni zvuk akustične gitare stopljen s elektronskim dodacima Briana Enoa.
Nema više one poznate Coldplay poze u stilu: neko mora biti popularan, a eto baš je to nas zapalo… (duga stanka i zamišljen pogled). Pa sad nek’ svi misle je li uživaju u tome ili ne.
Kako se nakon „Paradise“ dalje nižu „Charlie Brown“, „Us Against The World“ i „Every Teardrop Is A Waterfall“ tako postaje jasno kako se singlovi mogu birati naslijepo „vađenjem iz šešira“. A slična je situacija i u drugom dijelu albuma. „Princess Of China“ je dokaz da nije samo Eminem taj koji je u stanju iz Rihanne izvući ono najbolje u duetu, već i Chris Martin. U baladama „Up In Flames“ i „U.F.O.“ i kratkom minutažom je pametno ograničeno Martinovo naginjanje u elegično raspoloženje koje bi bilo u sudaru s atmosferom dizanja raspoloženja koja prevladava na albuma, dok posljednja „Up With The Birds“ razlomljena u dva aranžmanska poglavlja takođe pumpa, a ne oduzima na tempu i dinamici. Posljednje dizanje raspoloženja i ubrzanje ritma uspješno se događa s pretposljednjom „Don’t Let It Break Your Heart“.
Tekstovi pjesama općenito u sebi imaju dobru dozu optimizma. Chris Martin ih sveo po nazivnik „pjesma bijega iz loših životnih situacija“. A iluzija nade je svakako jedno od najsnažnijih oruđa u svemu, pa tako i u glazbi, pogotovo kad identifikacija slušatelja s pjesmama tendira gomilanju tiraže. Za razliku od ovogodišnjeg hypea koji vlada oko rock neopastoralaca i daleko od sigurnog utočišta koje pruža indie pleme kad je kritika u pitanju, Coldplay su na onoj najgoroj vjetrometini na kojoj im se može prilijepiti etiketa šupaka što god napravili jer se „nečasno guraju“ u svijet popa.
No kako god bilo na tom bojnom polju su prešišali albume nove pop ikone Lady Gage kao i Red Hot Chili Peppers (koji su također rokeri zarobljeni u mainstream igri velikih brojeva). Pa ako pjesme s „Mylo Xyloto“ uđu i u diskotekte – ući će zasluženo. A o tome je li riječ o pop albumu godine, kako za sada stvari stoje, trebalo bi se znati nakon 4. prosinca kad izlazi “Lioness: Hidden Treasures” pokojne Amy Winehouse, jer se već ljetos pokazalo s „Back To Black“ da je njena diskografska moć postuhumno postala još veća.
Pored Coldplaya, dobar posao je napravio i producentski tim Markus Dravs, Daniel Green i Rik Simpson čija kreativnost je uvelike oblikovala „Mylo Xyloto“. Chris Martin je očigledno bio u krivu kad je izjavio da grupa ne bi trebala nastaviti s radom nakon što on navrši 33. godinu. A možda mu je netko od starijih i iskusnijih kolega sugerirao da „prava igra“ počinje tek tad.
Ocjena: 8/10
(EMI / Dallas Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
