Novi film Nevija Marasovića govori o psihičkom oporavku junaka, ali i dodatno upućuje na trend oporavka domaće kinematografije. Za tu su činjenicu ovaj put, osim vješte režije i vrlo dobrog scenarija, najviše zaslužne sjajne izvedbe Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića.
Hrvatska se kinematografija nedvojbeno oporavlja. Iako je još uvijek sposobna prodati nam strašne celuloidne zločine (“Ne gledaj mi u pijat”), sve su češći slučajevi kada zadovoljni odlazimo iz kina nakon odgledanog domaćeg proizvoda. Najfriškiji takav primjer, a i jedan od najintenzivnijih, svakako je novi film Nevija Marasovića, “Comic Sans”.
Sama radnja filma ovdje nije od presudnog značaja, ali govori o dizajnerskoj zvijezdi Alanu (iznenađujuće sjajni Janko Popović Volarić u ulozi života), koja nakon neuspjelog pokušaja obnavljanja veze s bivšom djevojkom doživljava alkoholom, kokainom i Mišom Kovačem inducirani nervni slom, od kojeg se odluči oporaviti odlaskom s otkačenim i otuđenim ocem slikarom (naša zvijezda u Danskoj, fenomenalni Zlatko Burić) na pogreb i ostavinsku raspravu na otok Vis.
Nakon pomalo kvrgave uvodne scene koju Volarić dijeli s Natašom Janjić u ulozi njegove bivše djevojke Marine, sve brzo sjeda na svoje mjesto. Film je režiran dinamično i lijepo kadriran, scenarij je briljantan u svojoj neambicioznosti, a pritom zabavan, pitak i na trenutke otkačen poput kakvog Kaurismäkijevog. Uz vodeći dvojac koji se izvrsno nadopunjuje, tu je i cijeli niz solidnih epizodnih uloga među kojima prednjači uvijek dobra Alma Prica u ulozi Alanove majke.
Janko vidno uživa u svojoj ulozi u prvoj polovici filma koja prati Alanov psihički pad, ali film doista živne pojavom lika Brune, njegovoga oca, koji djeluje poput dobroćudnog napušenoga medvjeda slabo vezanog za stvarni svijet koji ga okružuje. Ludilo obojice glavnih likova ipak ne može opravdati određene scenarističke probleme priče (primjerice telefoniranje s Jabuke), ali njihova neodoljiva kemija natjerat će nas ipak da suočeni s manjim manama zažmirimo na jedno oko.
Alanova egocentričnost ne dopušta mu da nađe smisao u nekom ozbiljnom romantičnom odnosu i zapravo je velika snaga Marasovićeva filma to što ne donosi moralne sudove niti kakve sudbonosne promjene njegovoga karaktera, već on jednostavno biva primoran prihvatiti sebe i svoga oca s istim grijesima kao takve. A publika također sudjeluje u tom činu međusobnog zbližavanja utoliko lakše budući da su likove utjelovila dvojica glumaca koja razvijaju kemiju kakva se rijetko susreće na domaćim platnima.
Ocjena: 8/10
(Kinorama, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
