Crime & the City Solution priredio nam je izrazito upečatljivu glazbenu pustolovinu utopljenu u buku i mrak.
Kad bi vam na nekom naprednom glazbenom kvizu postavili pitanje o mladom australskom pjevaču koji krajem sedamdesetih u matičnoj zemlji osniva bend, da bi zatim sreću tražio prvo u Londonu, pa zatim sredinom osamdesetih i u Berlinu, a svirao je sa zemljacima kao što su Rowland S. Howard i Mick Harvey, kao i s članovima njemačkih industrial legendi Einstürzende Neubauten, vjerojatno biste poput svih ostalih s lakoćom pogodili da je riječ o Nicku Caveu. No jednako bi točan odgovor bio i Simon Bonney, osnivač i jedini stalni član grupe Crime & the City Solution koja je sinoć nakon 45 godina postojanja nastupila u Zagrebu.
Životni putovi Bonneyja i Cavea čine se izrazito isprepletenima, a najočitija razlika između njih dvojice evidentna je iz njihovih ovotjednih nastupa u Zagrebu. Dok potonji svira kao glavni headliner najvećeg festivala u zemlji, drugi nekoliko dana kasnije nastupa pred uvrh glave dvije stotine duša u maloj dvorani Boogalooa. Dok se Cave tamo negdje u devedesetima probio u mainstream rocka i otad samo nastavio rasti, Bonney je i dalje čvrsto zakopan u underground i vjerojatno se tu osjeća dobro, premda neupitno zaslužuje više.
U najnovijoj verziji Crime & the City Solution Bonneyja prati peteročlani sastav u kojem se najviše ističu violinistica Bronwyn Adams koja je s njim još od berlinskih dana te nova akvizicija, gitarist i klavijaturist Georgio Valentino koji služi kao neka vrsta glazbenog direktora benda u ovoj formaciji. Setlista se najviše oslanja na najplodnije razdoblje benda, to jest njegovu berlinsku fazu u sličnom obliku zabilježena na deset godina staroj kompilaciji “An Introduction to… Crime & the City Solution: A History of Crime – Berlin 1987-1991”. Tom materijalu dodaju i dvije pjesme s aktualnog studijskog albuma “American Twilight” iz 2013. godine (uvodni singl “Goddess”, kao i naslovna pjesma izvedena na bisu), kojim je započeta sljedeća, američka faza benda, ali nakon kojeg još uvijek čekamo neko novo poglavlje.
Bend je na pozornicu izišao s priličnim kašnjenjem, kao da se čekalo da se privuče i zadnji posjetitelj koji nije ni shrvan umorom od nedavno završenog INmusic festivala, niti u suprotnom makar i iz znatiželje otišao vidjeti što se to događa na koncertu najnovije regionalne atrakcije Konstrakte. Nestrpljiva publika sve je brzo oprostila kad su otvorili s “All Must Be Love” s izvrsnog albuma “Shine” iz 1988. godine. Uslijedila je ništa manje moćna “Keepsake”, a zatim i “I Have a Gun” koja ne samo naslovom već i zvukom koji kombinira glazbu s američkog zapada s prljavim europskim post punkom osamdesetih djeluje kao posveta Jeffrey Leeju Pierceu i njegovom The Gun Clubu.
Prvi prijelomni moment koncerta dolazi s teatralnom epopejom “The Bride Ship” u kojoj Bonney djeluje poput nekog zlokobnog glasnika praćenog bučnim bendom što dočarava ljuljanje broda u oluji koja ne obećava sretan završetak. Ovdje i Bronwyn pokazuje osim gudačkog i performativni talent i cijeli taj brod luđaka, zajedno s publikom ispred njega, šiban je vjetrom i nošen valovima u nepoznato. Drugi ključan trenutak svakako je izvedba pjesme “Six Bells Chime” čija je izvedba slavno ovjekovječena u filmskom klasiku Wima Wendersa “Der Himmel über Berlin” (iliti “Wings of Desire” na engleskom, odnosno “Nebo nad Berlinom” po naški.)
Crime & the City Solution priredio nam je izrazito upečatljivu glazbenu pustolovinu utopljenu u buku i mrak i prava je šteta da koncert nije privukao više publike od nekoliko prekaljenih znalaca i vječnih koncertnih posjetitelja, jednog kontingenta starijih darkera i “jabučara” te neke glazbenike sa scene srodne zvuku s tamnije strane spektra. Ako nam je ovo bila jedina prilika da ih gledamo u Zagrebu, bit će to još veća šteta za sve koji su ih sinoć propustili.