Dobro je. Sačuvan je eros novovalnog romantizma kao najvažnija misija u agendi svakog matorog kroničara kojem je pošlo za rukom imati tu sreću da mu negdje između ‘80. i ’89. kakva zalutala i nasmiješena brucošica prošeta kožicu ili ljubazno odobri pristup u svoje najintimnije područje.
Igor Mirković je, na primjer, nakon „Sretnog djeteta“ obećao da više nema namjeru vraćati se novovalnom periodu – dakle, vremenu kada je bio mlađi, seksualno potentniji, kada su ga krasila usta puna zubiju i glava puna kose – a onda je ostario. A kada stariš, i on i ostali, stvari se naprosto počinju same događati – duh se u tom stadiju više ne prilagođava svojem biću pa je za njega nužno i jedino sjećati se. Caka je da se u takvom stanju duha najčešće posegne za stvaranjem ušminkane mitologije koja, ispočetka u blagom raskoraku sa stvarnim, ubrzo i postane jedina stvarna.
Da se iz pozicije takve ‘stvarnosti’ može uopće razabrati sa koliko su radosti njihovi sinovi i kćeri isčekivali jučerašnju drugu epizodu nove Novovalizacije i to netom nakon prošlogodišnjeg fijaska s “Našim danima” – kožicu su mogli prošetati i sami.
No, kako je ta prilika otišla u vjetar, sada smo slobodni mobilizirati Mirkovića i Kulenovića do konačne renesanse Novog vala u Europi. Prestati im udarati kontru značilo bi samo dvije stvari: ili su nas lobotomizirali ili smo mi to uradili njima.
Ishod je, rekao bih, prilično jasan; “Crno-bijeli svijet” novi je veliki HRT-ov projekt od 12 milijuna kuna sakupljenih od pretplate, čija je ideja revidirati jedan komadićak polu-plagirane muzičke historije kako kroz samu fabulu naizgled sporednih protagonista, tako i kroz rekonstrukciju nekih kultnih okupljališta i izraženu vizualnu komponentu novovalnog koncepta; to bi očigledno trebalo otprilike ispasti kao ekranizacija Yu-verzije Strongmanovog “Pretty Vacanta”.
Dakle, jasno je – nakon takvog kreativnog skoka HAVC-a i HRT-a bilo kakva ponuda glazbe i umjetnosti uopće, sponzorima bi trebala djelovati poprilično siromašno i neuzbudljivo. Neki bi možda mogli i prigovoriti kako je takav skok dio našeg pedigrea ili da kultura nije trošak i bili bi apsolutno u pravu. S 2 milijuna kuna uloženih u “Naše dane” i 12 milja ovdje – kultura je raskošan tematski tulum Novog vala. Tradicionalno se održi na Prisavlju i uvijek nekome izleti malo pseće vodice pa začme novo, deformirano čedo koje mitologizira što vrijeme, što ekskluzivce koji su u vremenu blagovali; čedo je to koje živi u tim mitologiziranim predjelima kao mitološki junak i busa se o prsa svojim mitološkim junaštvom, svojom smjelošću da zaprepasti čitav svijet nas nesmijelih, ostalih pasivnih budaletina.
Stvoreni hype je, naravno, bio ogroman. To je nešto što možete učiniti s tolikim budžetom i zaleđem zagrijane javne televizije, a da i ne ispravljate lapsuse ili greške u hodu. Tako je i u nacionalnim vijestima zacrtan blok za najavu serije u kojem je voditeljica nakon opisane premijere, nedavno održane u ‘Kinu Balkan’ – kao kritičnim elementom priče procijenila romantiziranje Jugoslavije da bi se zatim okrenula tužnoj figuri Davorina Bogovića. Presretan što ga se uopće nešto pita on joj je potom odgovorio cerekom tipičnim za nekog ‘ko ne shvaća zašto je uopće tamo.
Sa shvaćanjem – problema imaju i Kulenović i Mirković. Ozbiljni, nafilani riječima i formirani Akademijom, s druge strane, nikako da shvate da se u umjetnosti pa tako i u glazbi tradicija respektira ako joj se kontinuirano prijeti novom idejom. Kulenović i Mirković nikako da shvate da umjetnost nije samo dovoljno dobro zaboravljeno staro.
Iz sličnog se laboratorija izbacuju i ostali domaći filmaši, glumci, scenaristi, u ovom slučaju i ton majstori, da statiraju kao neka sorta švalera teoretičara ili vlastitih kritičara –koji znaju gdje je mjest,o ali su zakinuti za stvar. Tako, na primjer, izgleda nevjerojatno da je u jučer odgledanoj epizodi u jednom trenutku kamermanu očito stigla poruka na mobitelu i da je rington iste ostao zabilježen u tonskom zapisu. To ne samo da sugerira da taj nesretni kamerman nema pojma što radi. To znači da se i čitava njegova pameti nafilana hijerarhija koja editira tu deloreansku sekvencu zabija lijevo-desno u mediokritete.
U sapuničkim kadrovima s nagovještajem nikakve radnje ili konciznog scenarističkog potpisa, ali s okidačima i reliktima 80-ih koji vrište s polica kao sladoledi u izlogu još je tužnije primijetiti da ovdje uistinu nema talentiranog mladog glumca koji bi aurom i genijem bio u stanju polomiti i onaj spisak za kupovinu od Kulenovićevog scenarija i filmski, čvornati zagrebački akcent.
Ispričano iz svega nabrojanog, za novovalni mit Homerova “Troja” je “Erin Brokovich”.
A mit je ko mit – već odavno izgubio impuls prkosa i pobune, razotkriven je, dosadan, a uz to je i postao nomenklaturni mezimac. I to je manje – više jedini razlog zašto ljudima ide na kurac.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
